Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

www.strankahrvatskogprava.tk

TAJNA STROGO SKRIVANOG DNEVNIKA NIKOLE TESLE

ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA TAJNI DNEVNIK NIKOLE TESLE?

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. Stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

-Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslina dnevnika premda se profesorica Ljubica Štefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podatci dospiju u Hrvatsku. Ona je, pak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne - rekao nam je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski intelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige Govor Hrvatima o ispravnom putu.

Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla

"Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podatcima o svim obiteljima koje su prije više stotina godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerojatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla."

Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvijestotinjak knjiga, postoje američki, ruski, njemački i naravno srpski i hrvatski biografi.

Na koju zemlju je mislio kad je govorio o prebacivanju ostavštine

Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.

Tesla nije autor izjave "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom"

Kad je 1930. Otvoren, New Yorker je bio najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joe Kinney u izlogu hotela napravio "Hall of the Fame", jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. Upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin rođak Savo Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhameda Alija snimljena u sobi New Yorkera nakon Klejova poraza u meču protiv Joea Freisera u ožujku 1973. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom "Kraljevo naslijeđe" pod datumom 8. Srpnja 1942 mladi Petar II. je napisao: "Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: "Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi Čuvajte mi Jugoslaviju. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena - Srba, Hrvata i Slovenaca". Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.

Hrvati i Tesla voljeli su se javno

Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.

STEPINAC I KOMUNIZAM

Još je u kolovozu 1940. Stepinac govorio, da se načela Katoličke crkve ne mogu složiti s komunizmom, jer komunizam želi otkinuti dušu od Boga. Komunistički nauk, kazao je Stepinac, osiromašuje čovjeka, jer gubeći vjerski ideal čovjek gubi smisao za domovinu i za život. Život bez Boga je pakao. (M.Landercy; Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989.,str.74.). U listopadu 1943. u svojoj propovjedi pred zagrebačkom katedralom Stepinac kaže, među ostalim, slijedeće: “Katolička crkva uvijek je osuđivala a i danas osuđuje svaku nepravdu u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija i na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.. Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome drugome. Katolička crkva ne poznaje rase koje gospoduju i rase koje robuju… Ona se ne može složiti ni sa sistemom koji ide za tim, da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu…Ne možemo priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne vidi niti čuje (op.cit., str.92,94.). Ovaj je govor pozitivno odjeknuo diljem Europe i Amerike, a vješto su ga iskoristili i partizani u šumi tiskajući ga u obliku letka i dijeleći ga borcima. No dolaskom na vlast u Hrvatskoj komunisti su nastojali svim sredstvima privoljeti Stepinca da raskine vezu Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Vatikanom i da osnuje samostalnu hrvatsku katoličku crkvu, koja bi, poput srpske Pravoslavne crkve, postala državna crkva pod izravnim utjecajem komunističkih vlasti, što bi u budućnosti neizostavno vodilo sjedinjenju tih dviju crkava, a u daljnjem tijeku vrlo vjerojatno sjedinjenju hrvatskoga i srpskoga naroda u jedinstveni umjetni jugoslavenski narod, odnosno u stvari u velikosrpski narod. Kad u tome komunisti nisu uspjeli uslijedilo je prvo zatvaranje Stepinca od 17.5. do 3.6.1945.

Na sve ovo Stepinac šalje prosvjede zbog teških zlodjela koja su se dnevno zbivala, ubijanja svećenika, montiranih postupaka pred tzv. narodnim sudovima. U tim prosvjedima on ističe, da hrvatski narod nije trpio ni u vrijeme Turaka kao što trpi pod komunistima, da su na odstrjelu osobito hrvatski intelektualci samo zbog toga što su radili za vrijeme NDH i zaključuje:“Izgleda prema postupku sadašnjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije smjelo uopće živjeti“. No najžešća osuda komunističkih zlodjela uslijedila je u Pastirskome pismu od 20. rujna 1945. u kojemu katolički biskupi, predvođeni zagrebačkim nadbiskupom, spominju, među ostalim, osude i smaknuća mnogih nevinih svećenika, zabranu katoličkog tiska, zatvaranje sjemeništa , ukidanje privatnih katoličkih srednjih škola,sprječavanje vršenja vjerskih dužnosti, pravljenje neprilika katoličkim ženskim redovima, barbarstvo komunista u odnosu na grobove, postupak u komunističkim logorima itd. Nakon Pastirskoga pisma uslijedilo je i okružno pismo Stepinca u studenome iste godine u kojemu on izražava bol što mu je komunistička vlast onemogućila da vrši svoj apostolat izvan Zagreba.U tome pismu Stepinac također iznosi, kako njega, biskupe,svećenike, redovnike i redovnice napadaju svim sredstvima na političkim skupovima, u medijima, natpisima po zidovima, klevetama i lažnim tumačenjem svećeničkih izjava. Nakon okružnoga pisma komunisti su odlučili Stepinca zatvoriti. Tito, koji je dobio bitku protiv kralja, nije mogao dopustiti da je izgubi pred jednim katoličkim nadbiskupom – i to u svojoj komunističkoj državi (R. Oraški).Zato je po nalogu toga visokopozicioniranog europskog masona ( Mladen Lojkić: Masoni protiv Hrvatske, Zagreb , 2010. str.294.) uslijedio poznati montirani sudski postupak, čija je glavna rasprava otvorena 30.9.1946. a presuda na 16 godina prisilnog rada i 21 godinu gubitka građanskih prava izrečena 11.10.1946.

Poput svoga Učitelja Stepinac je svojim životom posvjedočio evanđelje ljubavi, kako nose naslov opsežne tri knjige o životopisu, dokumentima i svjedočanstvima koji su vezani za blaženog Alojzija Stepinca, a materijali sakupljeni od mons. Jurja Batelje. Stepinac je dopustio da bude raspet od komunističkih Kaifa i Pilata 20. stoljeća. No, usprkos današnjeg pokušaja od strane recikliranih komunista da se te Kaife i Pilate rehabilitira pod oznakom antifašizma (i Staljin je bio antifašist), oni su sramno nestali sa povijesne pozornice zajedno sa zločinačkom ideologijom komunizma, a Stepinac, poput svoga Učitelja, ostaje svijetli uzor bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja. Kako je rekao američki biskup Fulton Sheen, Stepinac je došao pred sud kao duhovni vođa Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svoga naroda i kao primjer za svijet.

Prof. Branimir Lukšić

NOVA OTKRIĆA O ZAMKAMA UDBE

Što je interesantno, slučaj dr. Radoslava, sličan je slučaju Bugojanske grupe. U knjizi sam našla jako mnogo identičnih ili skoro istih dogadjaja u životu Dr. Radoslava Marića i nas članova Bugojanske grupe. Dogadjaji sa Dr. Marićem i sa nama članovima Bugojanske grupe jasno ukazuju, Bugojanska grupa i Dr. Marić uvedeni su zamku po istoj urotničkoj UDBI-noj mreži.

Sličan dogadjaj u Australiji: Šesdesetih godina 20 vijeka, Jure Marić i Franjo Turk dvojica najmoćnijih vodja Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, nama su govorili: "U Hrvatskoj i BiH, hrvatski intelektualci koji žele Slobodnu Državu Hrvatsku, ujedinili su se u Hrvatskoj i rade na rušenju Jugoslavije. Medju tim intelektualcima ima Komunista, Domobrana i Ustaša".

U Australiji: Sličnu priču o Andriji Hebrangu nama je ispričao Jure Marić. Jure je nama uvjerljivo tvrdio, Hebranga su objesili jer se pobunio kada je Tito jedan dio Srijema priključio Srbiji. Mi smo vjerovali Mariću.

Isti slučaj sa nama: Ni mi članovi Bugojanske grupe nismo vjerovali partizanima, sve dok nas Jure Marić nije uvjerio u njegovu priču o Andriji Hebrangu.

Slične riječi Jure M., Franje Turka: Ova dvojica govorili su nama, Bratstvo treba biti vojnički spremno kada dodje vrijeme da se stvori Slobodna Država Hrvatska. Dobro vojnički istrenirani Bugojanci su otišli u akciju, uvjereni po vodjama Bratstva, da je u Hrvatskoj i BiH, zrelo vrijeme za sveopći ustanak Hrvatskog naroda. Kako se danas zna, sve je bila laž. Bugojanci su uvedeni u jugoslavensku zamku i likvidirani.

Isto se dogadjalo u Australiji: Dok je nama vodstvo Bratstva ispiralo mozak, često smo i mi bili slično kritizirani. Najgori u kritikama bili su Srećko Rover i Ivan Blažić. Oni su nam srdito govorili, vi ne znate ništa, vi ste Titovi školarci. Takve kritike bile su česte, i unosile su u nas osjećaj krivnje. Rezultat kritika bio je, mi smo postali poslušni janjci.

Isti slučaj i sa mnom: UDBA-ši su i o meni raširili bezbrojne lažne optužbe. Od svih laži, najmonstruoznija lažna optužba na moj račun bila je, da sam ja htjela otrovati djecu dvojice iz Bugojanske grupe, djecu pok. Mirka Vlasnovića i Ilije Glavaša.

Isto se dogadjalo u Australiji: Nešto veliko tražilo je i vodstvo Bratstva da učini mladi Hrvat kojeg su naveli da se učlani u Bratstvo. To nešto veliko, trebalo je biti dokaz vodjama Bratstva, da je osoba dostojna njihova povjerenja, da je dostojna da postane član Bratstva. U najviše slučajeva, mladom Hrvatu dana je bomba da je baci na jugoslavensku trgovinu ili putničku agenciju.

Kao u Bratstvu: A. Sarić vrlo istaknuti član vodstva Bratstva, bio je u sjemeništu. I Marko Mijić bio je u sjemeništu. Na račun otrova koje je on odnio iz Australije u Jugoslaviju prije Bugojanske akcije, Bugojanci su bili lažno optuženi da su htjeli otrovati beogradski rezervoar vode. Mijić je po povratku u Jugoslaviju ostao tamo ugodno živjeti. A. Šarić poslije pada Jugoslavije vratio se u Hrvatsku gdje živi ugodno, gdje je nastavio njegovu prljavu robotu.

Ružica Andrić

Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe

Poziv na potporu!

Kameradi i suborci, prijatelji i znanci!

Hrvatska braćo i sestre!

NOVA HRVATSKA DESNICA, kao i do sada, nastavlja u najtežim uvjetima svoju državotvornu nacionalnu borbu. Najbolji je dokaz njezina ispravnog stava okolnost da su se sve budale i hulje protiv nje urotile, da ju nenarodni režim, kao jedinu stranku, nije ushtio registrirati, da su židovskim rovarenjem, čak i u Chicagu kamo su se sklonile, privremeno zakočene desničarske novine Ultimatum!, najradikalniji glas narodnoga bunta i volje za samoodržanjem.

U uvjetima posvemašnje marginalizacije i ostracizma, prešućivanja, embarga i progona, međutim, potrebna nam je intelektualna i politička, moralna i materijalna pomoć. Potrebni su nam novi, nepotrošeni, nekompromitirani, beskompromisni, pošteni i marljivi, samozatajni i odani, domoljubni i stegovni ljudi.

Ova država na izdisaju ne će nam i ne može pomoći. Zato se obraćamo vama, nacionalnim i državotvornim Hrvatima. Budite uz nas, pridružite nam se u svetoj borbi za Dom!

Jamčimo vam da će svaka kuna biti potrošena na napredak naše borbe: za opremu ureda, promičbeni rad, putovanja po terenu, djelatnost s mladeži, posvemašnje snaženje našega pokreta. Ne dajte zadovoljstvo neprijatelju da zakoči našu djelatnost!

GLAVNI STAN NOVE HRVATSKE DESNICE

Autoritet

- U usavršavanje spada i vaš odnos prema autoritetu. Odnos prema autoritetu ne smije biti ni podložnički, odnos slijepe poslušnosti, niti oholo negatorski, nego odnos kritički, tj. provjeren razumom i životnim iskustvom. Autoritet mogu imati stanovite vrijednosti i ideje, osobe i institucije. Prema svima trebate imati odnos istodobnog povjerenja i kritičkog ispitivanja je li ono u skladu s razboritošću i razumom, je li u skladu s moralnim i dostojanstvenim životom i ljudskim pravima. Jedino takav odnos je odnos Ispravnoga puta. Jer neke su vrijednosti nadvremenske, vječne, a neke se tijekom vremena mijenjaju ili nestaju. Da o ideologijama i idejama kao i institucijama i ne govorimo, jer one su mnogo više podložne vremenu. S promjenom duha vremena i one poprimaju novo značenje ili uopće nestaju, jer ih zamjenjuju druge. Drugo, nikad ne smijete dopustiti da bilo koja vrijednost, ideja, osoba ili institucija postane autoritarna, jer je to otuđujuće za vas, jer vam to oduzima slobodu i dostojanstvo. Čovjeku i njegovoj slobodi naročito prijeti opasnost od autoritarnosti osoba i ideologija.

Ta zabluda potječe iz povijesnoga razdoblja vladavine monarhije (prvenstveno apsolutnih, predustavnih monarhija). Monarsi su tada bili i izvor prava i pravednosti, i primjenjivači i djelitelji njihovi. Međutim, u demokraciji takvo apsolutno poštovanje zaslužuje samo funkcija, ali ne i svaki njezin obnašatelj. U naravi je demokratskih načela da je svaki njihov obnašatelj reizboran i smjenjiv. Predsjednikovo obnašanje funkcije je sankcionirano ustavom i zakonima, te općenito interesom i dobrom države i naroda. Zbog povreda ustava i zakona predsjednik je smjenjiv, a u slučaju zločina, naročito onoga najvećega - zločina veleizdaje, kažnjiv je i smrću. Povijest je puna primjera kažnjavanja smrću careva i kraljeva i predsjednika država. Ako je i za koga opravdano propisivanje i kažnjavanje smrću, to je opravdano za šefa države. Jer nitko ne može toliko zla nanijeti državi i narodu na čijem je čelu kao šef države. Jedino on može napraviti zločin protiv cijeloga naroda i nacije (npr. veleizdajom), dakle protiv najvećega broja ljudi. Ako se takav zločin ne bi kažnjavao smrću, to bi ponižavalo državu i njezino značenje za čovjeka. Upravo njezinoj vrhovnoj, najvećoj vrijednosti odgovara i najveća kazna, što potvrđuje njezino dostojanstvo i vrijednost za pojedinca i za naciju. I nikakav prigovor krajnosti tu ne stoji, jer upravo krajnosti daju si međusobni smisao i opravdanje. Tek negacija života - smrt, daje pravi smisao životu. Ukinuće smrtne kazne za počinjene najteže zločine ponižava i obezvrjeđuje život. Relativizira ga, pa zločin više nije zločin u svom strašnom negativitetu života, on se pretvara u nešto između života i smrti, što je jednako važno, zatim očekivano, te na koncu tolerirano tek s malom nelagodom. Ukinuće smrtne kazne je došlo s duhom liberalnog vremena od lažnih humanista, od slabića bez krjeposti koji nemaju dovoljno volje za život, ni hrabrosti za smrt za prave vrijednosti.

Zato, dragi sinovi i kćeri Hrvatske, ne gajite ropsku, kmetsku skrušenost i pokornost prema svakom predsjedniku. Čovjek je biće slobode, i ako to prestane biti, prestaje biti i čovjek u svojoj punini. Vi ste slobodan narod, imate pravo na pobunu, na ustanak protiv svoga predsjednika koji vam oduzima osobnu ili nacionalnu slobodu, koji nedostojno, štetno i amoralno obnaša funkciju predsjednika, koji krši vaša ljudska prava, jer tim činima pravi zločin veleizdaje; imate ga pravo smijeniti i kazniti, pa i smrću. Istina, funkcija predsjednika države je središte nacionalnoga bića, njegov sveti i nepovredivi supstancijalitet. Ali tko je obnaša protivno njezinoj naravi, taj pravi zločin protiv naroda.

Sva tri ta entiteta imaju autoritet koji trebate racionalno poštivati, a ne kao liberali negirati moralni autoritet društva i države. Ti bezumnici, koji zagovaraju neodgovornu slobodu, dopustili bi da im i država propadne za takvu slobodu. Za njih je svatko za se najviši autoritet i ne postoji nikakav viši, pogotovo ne viši društveni autoritet koji bi smio korigirati individualni. Oni koji tako misle ne razlikuju osobno dostojanstvo i savjest te kako ih uskladiti s društvenim autoritetom. Isto tako, kao što nabrojeni entiteti i vrijednosti imaju autoritet koji treba poštivati, trebate poštivati i autoritet svojih prvaka i vođe. Osim toga, trebate čuvati i poštivati i međusobni (horizontalni) autoritet i dostojanstvo svake osobe. Svi ste vi dio autoriteta kao dio bitka, a on je po bitku. Arijcima, čiji ste i vi sinovi, prvima je dano da ga spoznaju i oni ga razdijeliše na četiri razine po kojima se bitak i društvo i nacija i svaki pojedinac održava na svojoj razlikovnoj razini. U vidljivu svijetu, u različitim vremenima i u različitim narodima se različito očituje, ali nikad ne nestaje. Kad ga uzmanjka zavlada kaos i tada svijet nazaduje.

A vođa nije rješenje za psihološku bijedu mase (Freud) kao prevarant, karijerist, kao prodavatelj iluzija, nego kao izbavitelj iz bijede. On nije poslan da narodu bijedu učini podnošljivom, nego da je ukini, on je soter, izbavitelj iz bijede. Njegova riječ nije opijum za mase, nego pravi lijek za njihov duh, što im budi moral i opravdanu nadu, ali ukazuje i na žrtvu. Njegovo djelo, koje ne počini bez mnoštva, njihov je spas ili propast, njihova je ali i njegova sudbina. To je povijest kojoj nismo uvijek gospodari. Velikim duhovnim i političkim vođama objavljene su i velike istine. Odatle njihova karizma, njihova pozvanost predvodništva, jer je njihovo mišljenje i djelo istinito u svom vremenu, a ima udjela i u vječnome.

Autoritet kao Ime Oca ne samo kao označitelj, nego i kao vladar jest vladar neumrli. Stoga ne gubite snagu osporavajući ga uzaludno. Zar zaista ne spoznaste odakle snaga moje vječnosti?

Kako se nositi sa rakom prema Johnu Hophinsu?

2. Stanice raka se pojavljuju u životu svakog čovjeka 6 do 10 puta.

4. Kada osoba ima rak to nagovještava da je došlo do smanjenja hranjivih materija. Razlozi se mogu tražiti u genetici, životnoj sredini, hrani ili načinu života.

6. Kemoterapija podrazumijeva uništavanje stanica raka, ali takoder uništavanje i zdravih stanica u koštanoj srži i digestivnom traktu, a takoder može doći da oštećenja jetre, bubrega, srca, pluća i dr.

8. U početku se kemoterapijom ili zračenjem smanjuje veličina tumora. Medutim, daljnjom primjenom kemoterapije i zračenja, nema više rezultata kod eliminacije tumora.

10. Kemoterapija i zračenje može dovesti do mutacije stanica koje postaju rezistentne i teško ih je uništiti. Operacijom se takoder može uzrokovati širenje stanica raka.

a. Šećer hrani stanice raka. Izbacite šecer i time ćete odstraniti vrlo značajnu hranu stanicama raka. Zamijene za šecer su takoder štetne. Bolje su prirodne zamijene u vidu meda ili melase, ali u vrlo malim količinama. Kuhinjska sol posjeduje štetne dodatke koji joj daju bijelu boju. Umjesto nje preporučuju se Bragove amino-kiseline ili morska sol.

c. Stanice raka bujaju u kiselom okruženju. Mesna dijeta je kisela i bolje je jesti ribu i malo piletine nego junetinu i svinjetinu.. Meso takoder sadrži životinjske antibiotike, hormone rasta i parazite, koji su svi štetni, pogotovo za oboljele od raka.

e. Izbjegavajte kavu, čaj, čokoladu jer imaju visok nivo kofeina. Zeleni čaj je mnogo bolji i ima sastojke koji pomažu borbu protiv raka. Treba piti nezagadenu ili filtriranu vodu da bi se izbjeglo konzumiranje toksina i teških metala, koje sadrži voda iz slavine. Destilirana voda je kisela i treba je izbjegavati.

13. Zidovi stanica raka prekriveni su otpornim proteinom. Suzdržavanjem od konzumiranja mesa oslobađa se više enzima, koji napadaju proteinske zidove stanica raka i omogućavaju prodor obrambenih stanica koje uništavaju stanice raka.

15. Rak je bolest uma, tijela i duha. Aktivan i pozitivan um pomaže u savladavanju raka. Bijes, netolerancija i gorčina stvaraju u tijelu stres i kiselost. Njegujte duh ljubavi i praštanja. Naučite da se opustite i uživate u životu.

Ne koristite plastičnu ambalažu

Ne zamrzavajte vodu u plastičnim bocama

Ne koristite plastično sude u mikrovalnoj pećnici!

Otvoreno pismo hrvatskim kardinalima, nadbiskupima, biskupima i svećenicima!

A tko je sve u međuvremenu haračio hrvatskim kraljevskim Kninom može se ukratko prikazati i ovdje. Zna se da su kninsku tvrđavu utemeljili hrvatski kneževsko kraljevski vladari, a dograđivali slavni hrvatski plemići Nelipići pri kraju. Inače, Kninom su vladali Osmanlije, od 1552. do 1688., zatim Mlečani sve do 1797. pa Austrija do 1805. kada dolaze Francuzi samo do 1813. Iza njih opet Austrija do 1918. pa prva Jugoslavija do 1941. onda ponovno Hrvati - NDH do 1945. - pa druga Jugoslavija sve do 1990. odnosno do 5. kolovoza 1995. godine. Konačno su neprijatelji otjerani iz Knina, velikom hrvatskom pobjedonosnom "Olujom" kada se Knin konačno oslobađa višestoljetnog tuđinskog terora i ropstva.

DUH ZAGREBA

Zagrebačke teze

Nove Hrvatske Desnice

za hrvatsku osloboditeljsku borbu

1. Državotvorni nacionalizam

2. Pravednost i solidarnost

3. Vođa - Elita - Narod

4. Opća mobilizacija hrvatske desnice, hrvatske vojske i iseljene Hrvatske

5. Politizacija vojske, militarizacija politike

6. Rušenje Europske Unije iznutra, sinergijom zdravih snaga u europskim narodima

7. Novi Narod: uzdizanje hrvatskoga naroda na višu razinu Bitka

8. Nacionalna revolucija - nacionalna diktatura

9. Protiv uresnih popravaka; podvlačenje crte. Stvaramo Sve Novo.

1. Nacionalna pomirba i općehrvatsko jedinstvo

2. Djelatna sveza Domovine i Izbjeglištva

3. Razvoj vlastitih snaga i oslon na njih

4. Nadideologijska nacionalna borba

5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada

6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe

7. Povezivanje sa svim vjerodostojnim nacionalno-osloboditeljskim gibanjima u svijetu

BORBA SE NASTAVLJA - ZA DOM SPREMNI!

Mladen Schwartz

O jadikovci “Naš narod ne valja”

- Ima medu vama mnogo posustalih, malodušnih koji razočarani postojećim stanjem društva i države govore “naš narod ne valja”. Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika, demagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion making), a stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre, “pročita” i ne postupi po njihovu nagovoru, onda se žale “naš narod ne valja”, glup je.

I prvo, elitističko, (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca), i drugo supstancijalističko stajalište, možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj praksi. Prva teza: narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti njegov cilj? U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod 1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj - stvaranje neovisne i samostalne države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao najsposobnijega za vođu? Kako to da je narod tada bio “genijalan”, a sad po mnogima “glup” jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na svoju štetu. Naveli smo samo jedan, i to svježi, primjer, radi lakše prosudbe valjanosti narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u čemu je odgonetka?

Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i volje. I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na razini društva. Istina je, naime, da narod “sporije” misli od političkih tehničara, demagoga, i zato kasni u reakciji. Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina, zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji trebali bi umnogome neutralizirati taj nedostatak, ali javni mediji su u rukama i servis su suprotne strane. Štoviše, mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom zbunjuju, odvode od vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi. Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100% jedinstven u političkim pitanjima.

Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče. Nacija kao cjelina također ima ideju razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje vlastitoga identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku naciju učionica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one “predmete” i za one “lekcije” života za koje su najmanje sposobni

Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnoga novca. Zato bi rodoljubi, koji su toga svjesni, bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu ću još govoriti.

Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili. Ali, na žalost, morate ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu našli ste se sa svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitoga života. Teško, zaista je teško oživljavati mrtvi san. No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj. Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice ( Machiavelli ) i zmije (sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.

NAKNADNO OTKRIĆE

Piše: fra Martin Planinić

VELIČANJE ILI "VELIČANJE"

Kada je već ustaškom pokretu priznata vrijednost, što pokazuje drugi primjer i zakonska zabrana, koja bi bila suvišna bez priznavanja njegove vrijednosti, možemo upitati: Je li moguće veličati ustaški pokret likom brojke jedan? Da! Moguće je, ali stupnjevanjem. Jedan na prvu je jedan. A jedan na drugu i jedan na treću, iako je jedan, ipak mu je drukčija vrijednost. On je, naime, u prostoru: ili četvorni metar, ili posuda od tisuću litara. Jedan se ne može umanjiti ni kad ga stupnjujemo nulom. Jer, jedan na nultu je jedan. Zato bih mogao kazati, ako ne smijemo ustaše veličati stupnjevanjem broja jedan, bit ćemo utješeni činjenicom, kako im njihovi protivnici nisu uspjeli umanjiti njihovu veličinu. Veličina ostaje veličina. Ustaša ostaje velik u svom vojničkom i rodoljubnom dostojanstvu. U skladu je sa zabranom koja bi bila suvišna kad ustaše ne bi u sebi bili vrijedni i hvale dostojni.

Od kobnog dana 15. svibnja 1945. do danas veličanje partizana nije prestalo. Ne smetam. Neka se veličaju i neka ih veličaju. Kao što je nemoguće ništicu veličati, kvantitetom u prostoru i bilo kakvim stupnjevanjem u računskoj operaciji, tako je nemoguće veličati i običnu ništicu, partizane-teroriste, koji su kidali vezne žice, rušili javne zgrade i dizali vlakove u zrak. Što je danas terorizam cijelom svijetu to je i djelovanje partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Koliko danas cijeli svijet ima pravo na borbu protiv terorizma, toliko, nimalo manje i nimalo više, imala je pravo i Nezavisna Država Hrvatska na borbu protiv partizana: vojno, policijski i sudski. Tko joj to pravo niječe, neka bude dosljedan pa ga zaniječe svakoj državi i ugroženom čovječanstvu.

Pred Božić 1942. partizani su pred ulazak civilnoga vlaka u Konjic dignuli ga u zrak. Ako to nije terorizam, onda nema terorizma ni kod dizanja njujorških blizanaca. Kakva borba za nekakvo oslobođenje može (o)pravdati taj teroristički čin?!?

Kad su već uklonjena obilježja ustaškim pojedincima, morala je današnja Hrvatska, u prašini ležeći, ponizno (za)moliti Europsku uniju da na svom sadašnjem, a nekoć na austrijskom teritoriju uništi ili ukloni spomenik što ga je podignula ustaška emigracija.

U tom slučaju, ako je istinito sve ono što se govori o NDH u Jasenovcu i ako će se poštivati nekakva logika, ne bi nitko smio otići u Bleiburg odavati počast vojnicima zlikovačke države ustašama i domobranima, unatoč činjenici da je većina stradalih moralno i pravno nevina. Trebalo bi, u skladu s logikom, zabraniti i javnu misu na tom mjestu te kazati: ne smetamo nikomu privatno moliti za njih, zabranjeno je to činiti javno, jer ne zaslužuju javnu molitvu oni koji su služili zlikovačkoj državi, makar bili nevini, i bez suda poubijani. Jer, ako su osuđeni bez suda državnoga, nisu i bez suda partijskoga. Pogubila ih je partija, koja nam je slobodu donijela. Partiju, dakle, koja je ubijala klasne neprijatelje svim mogućim sredstvima, ne vodeći računa o njihovoj nevinosti, moramo poštivati.

Kajemo se i mi što skoro dva desetljeća častimo neimenovane ustaše, domobrane i zavedene civile. Ne ćemo nikada to više činiti. Obećavamo to partizanima, našim brcima za slobodu palima.

Pozvat ćemo na tu svečanost i narodnoga heroja Milana Bastu i održati mu zahvalni govor: Žao nam je što smo skrenuli s puta naše borbe i tekovina naše revolucije; što nije ostala Jugoslavija s bratstvom i jedinstvom naših naroda i narodnosti, i što su bivši borci na čelu s dr. Franjom Tuđmanom nasjeli ustaškim trikovima pa stvorili nekakvu Hrvatsku na ruševinama drage nam Jugoslavije.

Neka se zato na tom časnom mjestu pokaju svi preživjeli partizani što su pogazili tu moralnu maksimu pa nisu dokraja svoj započeti posao dovršili. A da su ga završili, partizani bi bili jedini vojnici koji nisu zločinci. Jer, uradili su što su morali uraditi, vjerni istoj toj moralnoj maksimi: Uništiti klasnog neprijatelja svim sredstvima. A jesu li partizani zločinci? Da, ali ne zato što su ubijali, to im je moralna obveza i sveta dužnost, nego samo zato što nisu sve klasne neprijatelje poubijali. Zato će svaki posjet Bleiburgu biti prigoda preživjelim partizanima skrušeno se pokajati i svoj veliki propust oplakati.

Did Vidurina i Otvoreno

- Ma šta je dide, šta je bilo, skočismo mi da pomognemo didu svome…

- Evo sinoć, kako sam ono bija lano lega, ne da mi đava mira, Bože mi prosti, nešto me probada u križima pa ne mogu spavat i uključim ti ja televiziju, ništa ne sluteć, kad li tamo čujem ja spominju našeg Stepinca i odma me bola prođe, nu ne zadugo. Čim ja malo protrlja oči i vidjeh vajne goste te emisije šta otvoreno se zove, i još čuh što zbore odma me obli ladan znoj i zamanta mi se pa sjedoh opet na otoman. Aj sad što je takve goste pozvala sluganica vladajućih partija, jadna Hloverka, i što tako zbore razne jude poput Goldštajna, nekog nazovi akademika Strčića, pa još i kakvog takvog Banca, koji se i sam fata za glavu od svakojaki nebuloza komunjarskih đaka, al čoviku Rvatu se smuči kad čuje što zbore, da ne kažem nešto drugo, katolici Rebić Adalbert i Miklenić Ivan. Ljudi moji da čovik, Rvat i katolik, u one kasne sate, ne poviruje. Te oni njihovi, antirvati, govore, a Hloki im klanjajući se do poda asistira, da Stepinac je bija naivan, ima je slabe savjetnike, upa je u žrvanj nekih pritajenih staljinista, te je on spašava neke židove ali nije osudija zločinački sustav ustaški i da ga je podržava i tražija samo neka popuštanja za neke zatočenike židove koji su kon, konve… đava ga lipa odnija …

…tako je zlato didovo, k o n v e r t i r a l i na kršćanstvo, jedva izreče did i nastavi, a oni ka naši, e oni ti zbore da je on govorija tako da ga ne bi crni ustaše, štono povazdan kolju i banče, skratili za glavu…reče famozni, jel se tako kaže, teolog Adalberty i osta živ.

Ma more on biti šta oće, al za mene čovik nije onaj ko tako laže i izmišlja, reče did tražeć uzrujano duvan iako zna da ga od babe ne smije zapalit. Jer sinko moj kako se, onda, tako naš Stepinac nije boja i komunista, staljinista kako reče onaj čiča Strčo…

… ko da to nije isto, nastavi did, kako se on nija boja njih, koji su pobili preko šest stotina svećenika i onoliko naroda hrvatskoga, da će ga za glavu skratit kad je onako hrabro govorija o zulumima partizanskim dok je bija u njihovim lancima, a ustaša se kao boja, e…

Ma srce moje tako je, pogladi ga did milo po kosi, i pomisli kako bi istina lako izišla na vidjelo kad bi ovi naši jadni uglednici bili pravedni i neiskvareni poput ove male dječice koje čitaju knjige i činjenicama barataju bez podilaženja bilo kome - utonu did dublje u misli a unučad okupljena oko njega strpljivo ga čekaše da did opet svrne oči na njih i nastavi im besjediti o tomu što je još bilo u našoj NDH…

Misli pravaških bardova danas su aktualnije nego ikad

Riječi su ovo hrvatskog političara, književnika i utemeljitelja hrvatske nacionalnointegracijske ideologije dr. Ante Starčevića napisane davne 1879 g. Kad čitatelj ne bi znao da je Ante Starčević autor ovih redaka, vjerojatno bi pomislio da je riječ o tekstu nastalom tijekom posljednjih godina. To nam pak govori da se malo toga u Hrvatskoj promijenilo u posljednjih sto i trideset godina. Baš kao i u Starčevićevo vrijeme, politička zbilja Hrvatske ni danas nije nimalo ugodna. Beč i Peštu zamijenili su Bruxelles i Haag, slavoserbe bruxelleski i haaški klimavci i poslušnici, a broj onih Hrvata koji razmišljaju svojom glavom i ne okreću se kako vjetar puhne vjerojatno je i manji od onoga u Starčevićevo doba. Hrvatska pak nesloga nešto je o čemu bi se dali ispisati tomovi knjiga.

"Slavoserbi stvoriše i proglasiše dogmu koja uči da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Magjare, ili pod Austriu>, piše Ante Starčević u svom satiričnom djelu Pisma Magjarolacah. Takva dogma - koja podrazumijeva ograničavanje suvereniteta Hrvatske - postoji i danas, a najbolje ju ilustrira poznata parola hrvatskih političara: EU nema alternative! Politika koja je tvrdila da nema alternative Beču i Pešti odvela je Hrvatsku u tamnicu prve i druge Jugoslavije. No, hrvatski političari iz toga nisu ništa naučili. Oni nisu naučili da se - kako je pisao Eugen Kvaternik - " budućnost ne može (.) bez poznanja prošlosti graditi". I upravo u tome leži neuspjeh hrvatske politike posljednjeg desetljeća.

Starčević je jasan:" Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjat...". Eugen Kvaternik izruguje se hrvatskim političarima koji "drugo ne znadu navesti no da smo preslabi sami svoju slobodu uzdržati".

Starčevićev sljedbenik August Harambašić također kritizira hrvatsku servilnost i prevrtljivost političke vrhuške: " i moguće malo, vrlo naučili političari su hrvatski ovoga svega Od ljut!?. očaj bije narod cieli dok kruha komadić za se brinuti Ne put! sreći krčit stvarat, radit, već duha, ljudskog sudba nije"

Još jedan književnik pravaške orijentacije, Eugen Kumičić, 1893. u Saboru drži svoj znameniti govor gdje kaže:" Samo u narodu, koji je izdajom izgubio svoju slobodu, lako se nađe ljudih koji se muče i znoje, koji se oslanjaju na kojekakve izjave, navode kojekakove citate iz djelah često puta mržnjom pisanih, a sve to čine da dokažu, kako njihova domovina nije nikada bila sjedinjena, nit samostalna niti slavna, te kako stoga ona nema prava da bude neovisna, sjedinjena i samostalna. Samo u takovom narodu lako se nađe ljudih, koji znanstveno tvrde da je to osobita blagodat po narod, ako nad njim vlada čovjek koji je pouzdanik tuđinca. Isto tako, u takovom narodu lako se nađe ljudih koji će dokazivati da oni njihovi politički protivnici, koji rade za samostalnost svoje domovine, da su to ljudi pogibeljni po domovinu, da će ju dapače uništiti!".

Utemeljitelj novijeg hrvatskog nacionalizma, dr. Milan Šufflay naglašava važnost povijesnog pamćenja:" Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda".

Uz što su bili vrsni književnici, spomenuti su pravaši bili i vrlo dobri politički prognozeri. Nije trebalo dugo čekati da bi se crne slutnje Matoša da nam " stranac tihu propast sprema" i u stvarnosti obistinile.

Davor Dijanović

HRVATI PREŽIVJELI JOŠ JEDNE IZBORE!

Piše: Mladen Schwartz

NEKE CRTICE O EUROPSKOJ SVAKODNEVICI

Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion.

Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kijota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoli da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.

- U Mađarskoj građani nezadovoljni EU izišli na ulice, krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore.

Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli 'Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU'.

Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90% da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali. Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali.

Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH, dok ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH.

Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d., London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom.

I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu SAD donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776 godine).

Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini, dopremili u EU i da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći.

Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno prerađivačku industriju, automobilsku industriju i.t.d. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka).

Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno sa otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti.

Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskim, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja.

Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti. Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu j e priprijetiti otkazom i čovjek šuti jer ako ostane bez posla ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koje je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja.

Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.

Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili. Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju sa Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača.

I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga.

Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene, kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti.

GOVOR NA JAZOVKI

Braćo i sestre!

Ako se one veličaju ili umanjuju kao na drugoj slici, onda im priznajemo vrijednost koja je u biti ista i u slučaju veličanja i u slučaju umanjivanja, jer su one u oba slučaja velike kao i veliko slovo "A". Zato je suvišna zakonska zabrana. Tko se želi (o)sramotiti neka uvodi suvišnu i beskorisnu zabranu. Treba, dakle, u skladu s Isusovim riječima: "Istina će vas osloboditi!" (Iv 8,32), istinu otkriti i hrabro je kazati.

NDH je bila hrvatska država. Ni fašistička ni nacistička. Neosporna vojna pomoć, nužna golorukom narodu na putu do slobode i očuvanja svoje države, ne stavlja nijednu pa ni NDH ni na stranu fašizma ni na stranu nacizma. Bi li se uvrijedili Amerikanci i Englezi kad bismo ih proglasili Staljinistima zbog njihova saveza sa Staljinom? Koliko su SAD i Velika Britanija komunističko-boljševičke države, toliko je i NDH fašistička i nacistička država. Što sam ovdje ustvrdio, to sam i javno kazao: "Nije naša pogrješka s gledišta morala, što smo ušli u savez sa silama Osovine, jer nam je bila potrebna pomoć jačega. Neka se suprotna strana, Englezi, ispita što nam nije pružila pomoć na početku drugog svjetskog rata. Prebacivati nama što smo bili u savezu sa silama Osovine isto je što i okrivljivati nejakog dječaka zbog toga što ga je zli čovjek obranio od jačeg. A to je u onodobnim okolnostima i normalno i časno i pošteno. Unatoč svojoj vojnoj sili tražiti i prihvatiti savez s komunistima doista je i nemoralno i nenormalno i nepošteno i nečasno. Englezi bi se morali stidjeti svoga saveza sa Staljinom, a ne ustaše svoga saveza s Hitlerom. Samo pokvarenjak može ustašama zamjeriti što su tražili pomoć jačega."

I kad netko sve to pročita, opet će nam reći da izbjegavamo susret sa svojom prošlošću, kad nam se nabaci nešto od 1941. do 1945. Isti ti koji nam tu manu nabijaju na nos reći će nam da smo sužnjevi svoje prošlosti, nesposobni za pogled u budućnost, čim spomenemo svoje stradanje nakon drugoga svjetskog rata.

Ustaška je zasluga što su državu uspostavili i hrabro branili. Neka odgovore zapadni saveznici: Zašto niste prekinuli svaku vezu s vladom stare Jugoslavije zbog njezina zločina u Beogradu? Zašto niste okrenuli leđa toj istoj državi kad je ona pristupila Trojnom paktu? Zašto vam je smetao nastanak NDH? Zašto niste barem pokušali uspostaviti nekakvu vezu s ustašama u korist svoje ratne strategije?

Potrebna nam je pomoć i Hrvata-komunista. Zato ih moramo upitati: Zašto ste otišli u partizane? Ne prihvaćamo frazu: Zbog Rimskih ugovora. Jer, prošla su trideset i četiri dana od Rimskih ugovora do vašega odlaska u partizane. Zašto ste dignuli pušku na svoju državu? Što niste, čuvajući stvorenu državu, prekinuli vezu s jugoslavenskom obnovom? Zašto se u borbi protiv okupatora i ustaša, njihovih saveznika, niste borili za Hrvatsku u kojoj ne će vladati ustaše? Zašto to niste učinili? Jeste li svjesni da ste vi, koji ste dignuli pušku na svoju državu, postali ubojita pušta u rukama popartizanjenih četnika?

Potrebna nam je pomoć i jasenovačkih posjetitelja. Neka odgovore da bi nam pomogli: Smijete li nevine jasenovačke žrtve poistovjetiti sa zločincima, pogubljenima u Jasenovcu? Hoćete na te i takve zločince staviti aureolu nevinosti? Uskrisite u svojim mislima nevine jasenovačke žrtve pa nam odgovorite čim čujete njihov glas: Prosvjeduju li nevine žrtve protiv svoje istovjetnosti sa zločincima? Dok budete, braćo i sestre, tražili odgovor, poslušajte nešto što će vam pomoći da mi što iskrenije i, po mogućnosti i istinitije, odgovorite na postavljena pitanja, kako biste nam što više pomogli na putu prema istini.

1. U Kozici iznad Makarske četnici su poubijali mnogo hrvatskih civila tijekom rata. Kad su udovice ubijenih muževa zatražile pomoć zbog zločina nad svojim muževima, dobile su pomoć samo one udovice koje su pristale napisati da su im muževi stradali od ustaša.

1. Pokolj civilnih žrtava i samo civilnih žrtava;

Dok je u Jasenovcu mnogo zločinaca kažnjeno smrću, na Blajburškom polju i križnom putu do rumunjske granice u Banatu, bugarske granice u Srbiji i grčke granice u Makedoniji nitko nije stradao zato što je zločinac. Dopuštam da bi mi netko mogao uprijeti u stvarne ustaške zločine, naknadno dokazane i utvrđene. Odobrit ću dokazane činjenice i dodati: Ustaški zločin, naknadno utvrđen, ne opravdava ubojice od zločina. I nad takvim ustašama učinjen je zločin jer im ubojice nisu dokazali njihovu krivnju.

Istina, bilo je među Hrvatima ustaša. Nisu svi Hrvati ustaše. Malo je bilo ustaša među hrvatskim vojnicima, a pogotovo među narodnom cjelinom. Malo bi stradalo Hrvata nakon rata da su ubijani samo ustaše i nitko više nego ustaše. Ubijani su zarobljenici, jer su Hrvati i ustaše samo zato što su Hrvati.

Zato se partizani ne mogu uspoređivati sa zločincima koji su živjeli prije njih. Jer, njihov zločin veći je od bilo kojega ljudskoga zlodjela. Budući da njihovi zločini nadilaze zla djela koja ljudi mogu učiniti, mogu se partizani uspoređivati samo s đavolima, paklenim stanovnicima, u skladu sa šalom prodavača novina nakon dolaska partizana: "Čujte najnoviju vijest! Prazan je pakao. Izašli su đavoli iz njega. Vidjeli ste ih na ulici."

Kad sve to pogledamo i malo se natrag vratimo, mogu još dodati: Odobravam biskupima što su se ispričali za Jasenovac godine 1995., ali im ne mogu odobriti što nisu uzeli Jasenovac u njegovoj cjelovitosti. Morali su to učiniti. No, kad su već zakasnili i tek nakon osam godina stigli u Bleiburg u liku dr. Želimira Puljića, neka i od danas zakasne osam godina i tek nakon toga postave pitanje Jasenovca u svoj njegovoj cjelovitosti. Neka to učine! Jer, dužni su to učiniti.

Ove sam godine glede Jasenovca poslao pismo Saboru i imao misu u svojoj župi za ustaše, domobrane i ostale civile u Jasenovcu poubijane da bi partizanski zločini na ustaše pali i na ustašama ostali. Predlažem i svim župama da svake godine ubuduće imadnu prigodnu misu i za jasenovačke žrtve, stradale nakon rata.

I na kraju, završavam ovaj svoj dugi govor moleći organizatore: Braćo i sestre, kao što ste nam organizirali susret na Jazovki, organizirajte nam ovakav susret i u Jasenovcu.

Tužna obavijest Hrvatima

Rođen je 13. veljače 1925. godine, u mjestu Hrastovica blizu Petrinje. Pučku je školu pohađao u Hrastovici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Hrvatskim Karlovcima u Srijemu.

U svibnju 1945. godine, s hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom povlačio se u Austriju. U Bleiburgu su ga, zajedno sa stotinama tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i naroda, Englezi predali Titovim partizanima.

Dalje je bio stalno proganjan i nadziran od UDBE. Nije mu bio odmah dozvoljen nastavak studija, ali je ipak uspio završiti pravni fakultet 1952. godine. Dugo mu nisu dopustili da dobije posao u pravnoj struci.

Njima su uvijek bile pred očima sve strašne patnje i stradanja hrvatskoga naroda na Križnome putu i u poslijeratnom komunističkom razdoblju.

Zbog svoje pjesme "Hrvatska molitva", iako je bila objavljena u jednome vjerskom listu pod pseudonimom, dospio je 1972. godine na robiju u Staru Gradišku.

Najveća radost mu je bila obnovljena hrvatska država, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, i kao plod ljubavi, hrabrosti i zanosa hrvatskih branitelja.

Svoje radove, pjesničke zbirke i knjige, potpisivao je različitim pseudonimima, sve do uspostave samostalne države Republike Hrvatske. Bio je član HDPZ-a i više rodoljubnih hrvatskih udruga. Osobito je bio angažiran u Matici Hrvatskoj i HKD-u Svetog Jeronima. U Matici Hrvatskoj je obnašao izborne dužnosti člana Časnoga suda, Glavnoga odbora i dopredsjednika Matice Hrvatske. Počasni je član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije.

Osnivač je i vršilac dužnosti predsjednika Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata. Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, suradnik više listova, osobito časopisa "Marulić" HKD-a Svetog Jeronima, glasila "Politički zatvorenik", časopisa "Marija", lista "Narod", te mnogih drugih.

Zadnji članak mu je objavljen u godišnjaku "Kršni zavičaj", broj 42, za Božić 2009. godine, a čiji je Mato Marčinko dugogodišnji suradnik. U tome članku, pod nazivom "Vazmena svjetlost zasjala iz groba", on, između ostaloga, kaže:

Zaista, znamo i vjerujemo, da će mu tako biti, u svjetlosti i radosti s Isusom, jer je Mato Marčinko to sigurno svojim životom zaslužio.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Usavršavajte se

Čovjeka bi novog rado ime znao?

Pitaj bi li Bog ti svoje ime dao.

Angelus Silesius

- Nedovršeni ste narod. Još uvijek ste kroz povijest lutalački narod. Zato, usavršavajte se, ali ne budite fanatici. Budite uporni. Fanatizam zasljepljuje, upornost izgrađuje i nagrađuje. Fanatizam zamračuje um, ne razlikuje dobro od zla. On - bio politički bio kulturni - vodi jednako i do spaljivanja ljudi i do spaljivanja knjiga. Do gubilišta kao što su ona kod Olovograda i kazamata, kao što je bio Pusti otok i dr. u Jugoantiji, do koncetracijskih logora i do gulaga. On vodi do neodgovorne slobode i do neodgovorne demokracije. Kao primjer neodgovorne demokracije naveli smo primjer liberum veta u Poljskoj, dok je tranzicijska pretvorba i tajkunska privatizavija najbolji primjer zlouporabe demokracije.

Poštivajte svoj unutarnji državni poredak, usavršavajte ga, mijenjajte ga prema prilikama, ali uvijek tako da ne dovodi u opasnost samostalnost i neovisnost vašega kraljevstva. Ne dižite bune i revolucije olako, jer je to povezano s velikim opasnostima. Svaku će vašu slabost iskoristiti vaš neprijatelj. No, vaša strpljivost, vaše poštivanje legaliteta zna biti i prekomjerno i štetno. Istina, ponekad i predugo čekate promjene, no to je i vaša vrlina jer kao postojani legalisti i legitimisti, s takvim značajem možete izgraditi valjanu pravnu državu, državu poštivanja ljudskih prava i sloboda, izgrađivati čvrsti, slobodoljubivi i postojani nacionalni značaj. Razvijajte poduzetnost i aristokratičnost, ali pomažite i podržite slabe i siromašne, jer i oni su vaša braća. Već i njihova djeca, a kamoli njihovi daljnji potomci mogu biti jaki i sposobni. Takvi su zakoni biologije i opći zakoni povijesnoga razvoja i napretka. Osim toga, morate uvijek imati u vidu da ste malobrojan narod i da je solidarnost jedan od uvjeta vašega opstanka. Osobita briga neka vam budu vaša potlačena braća u državi koja se po rijeci i vašemu vojvodi zove. Njezin politički ustroj i političko stanje nikad ne smijete priznati, nego samo kao privremeno faktičko stanje. Vaša braća u njoj su starosjedilački narod: oni tamo nisu dijaspora, nego su oni i zemlja u kojoj žive integralni dio vašeg kraljevstva i vašega naroda. Oslobodite ih. Ne smijete se nikad odreći svojih povijesnih i etničkih granica.

Jer ste kao nacija suvereni narod, nitko vam ne može oduzeti suvereno pravo na pravednu pobunu radi ukidanja, svrgavanja nesposobne, izdajničke i ugnjetačke vlasti. Ne dopustite da vas itko tretira kao poslušno stado. Pravo na pobunu je vaše naravno pravo i božanskoga je podrijetla. Zato se ne skanjujte, ustanite na vrijeme da zlo ne ode predaleko i ne postane nepopravljivo. Ne budite slijepi legalisti, a još manje pozitivisti. Jer, mnogo je zla i nepravde napravljeno pod krinkom nepravednih zakona. No, prije nego se pokrenete, dobro razmislite o taktici i strategiji pobune, revolucije. Jer one nisu iste u miru i ratu i nisu iste ustajete li protiv domaće izdajničke vlasti ili protiv hegemonije gospodara svijeta. No, i u jednom i u drugom slučaju morate znati dobiti narod na svoju stranu. Istina, ako ste napadnuti od neprijatelja izvana, on vam sam gura narod u vaše redove i naoružaje ga borbenim poletom ponosa i volje za slobodom i pravdom. U miru, pak, ovisi o okolnostima; želite li izdajničku vlast svrgnuti demokratskim putem ili pak državnim udarom, jer je tada dovoljno svrgnuti tek vrh vlasti. Ako izaberete demokratski put, predstoji vam često teška i duga zadaća raskrinkavanja nesposobnosti i izdajničke rabote vlasti. Zadaća je teška i duga zato jer - ako je vlast toliko moralno i politički degenerirana - ona je već suspendirala i demokraciju i demokratske oblike borbe za vlast. Raskrinkavanje je teško jer vladajuća garnitura ima sve medije u svojim rukama pomoću kojih stvara javno mnijenje, koje bi, dakako, trebalo biti naklonjeno njima. Zato morate ili osvajati ili osnivati svoje medije. A i jedno i drugo je teško jer zahtijeva velika financijska sredstva, a i postojeća vlast vas kontrolira, zna za vaše namjere i ne dopušta vam osvajanje medija.... U svakom slučaju, ako se odlučite na demokratsku borbu, vaše ideje, vaša istina mora postati istina većine. Jedino je to učinkovit put i sredstvo. Raskrinkavanje je uvijek prva i nužna faza demokratske promjene vlasti.

No, u pravilu, u vašem kraljevstvu neka se sila uvijek uklanja pred pravom i pravdom. Nikad ne zaboravite da ste narod misije. Kao narod više kulture i civilizacije, vaše je poslanje bilo da barbarske narode Južnoantije i inače cijeloga Brda, podignete na više razinu, da ih kulturno i civilizacijski emancipirate. No, to ste samo djelomice izvršili i to - na svoju štetu. Dopustili ste da vas oni brojem majoriziraju i umjesto da ti njih podigneš, sam si djelomice pao na njihovu kulturnu razinu. Obolio si od općeljudske bolesti, nisi se dovoljno od nižih distancirao, pa si pao jer je čovjek sklon padu. Jer lakše je pasti nego se uzdizati. Oni su se civilizacijski i politički urotili protiv tebe, napravili koaliciju nižih naroda s namjerom da te podrede snagom broja te da te podčine i eksploatiraju. A ti si zaboravio da si narod duodecim generstiones Croatorum, nobiles duodecim generationum regni Croatie (A ti si zaboravio da si narod dvanaest rodova Hrvatskih, plemenitih dvanaest rodova kraljevstva Hrvatskog).

Usavršavajte se i individualno i kolektivno. Poticani osobnim nagnućem, ali i planiranim metodama i sredstvima odgoja i izobrazbe. I kaznama i pohvalama. Jer, kako će ti vrlina napredovati ako je ne budeš pohvaljivao i isticao kao primjer ne samo općenito, nego i kod svakoga kod koga se nađe u naročitom pohvalnom obliku i u značajno većoj mjeri? Svako iznimno djelo za domovinu trebate pohvaliti i nagraditi. Ne samo na području kulture, umjetnosti i znanosti, nego i svako značajno političko djelo. Osobito trebate pohvaljivati i kao primjer vrline isticati ratničko djelo. Tako nije ni viteški ni usavršavajući ne pohvaliti u borbi izraženu osobitu hrabrost i vitešku čast u Patriotskom ratu. Velika je pogreška što Patriotski rat završi i bez narodnog junaka i bez izdajice. A bilo je i jednih i drugih! Poglavito onih prvih.

Ne skanjujte se ni kažnjavati ni pohvaljivati, jer i jedno i drugo je na Ispravnom putu.

Osim toga, zaista, zaista vam kažem: određena količina i dubina boli pače je i nužna da biste osjetili sav raspon i svu egzistencijalnu i ontološke dubine svoga bića. Da biste spoznali i izabrali prave vrijednosti, da biste spoznali Ispravni put.

Nacija zdravog praktičnog razuma ne treba formalni pisani ustav. Bez njega, bez ustavnoga ograničenja lakše pronalazi u svakoj situaciji bolje i adekvatnije rješenje u promjenjivim okolnostima. No, vi kao nacija još niste tome dorasli, još niste toliko usavršeni, prije bi se reklo da ste tek na početku takve zrelosti. Zato takvoj usavršenosti morate težiti.

Zato neka vam državu - vaše prekonaraštajno dobro, čuva prekonaraštajna supstancijalno jedinstvena volja. Da bi se to ostvarilo, morate biti jači, veći: brojniji i moćniji, s daleko više ozemlja. Tek tada na vaše jedinstvo ne će moći subverzivno razarajuće djelovati vaš neprijatelj. Tek tada ćete i bez formalno pisanoga ustava, usto još i krutog, moći vladati sobom i drugima.

Uostalom, pitanje ustava je eminentno političko, prije nego pravno pitanje. I nikakvo osiguranje nepromjenjivosti nije trajno. Političkom voljom, pučem, revolucijom, a i nekim pravnim tehnikama ustavi se mogu mijenjati, a i faktično se stalno i mijenjaju. No, zaista u tom promjenjivom svijetu, u društvu suprotnih interesa, želja i potreba, postoji potreba i za zaštitom temeljnih vrijednosti. Naime, štetno za državu, naciju i njezinu slobodu može biti zlokobno idealiziranje ljudske naravi, naravi cijeloga jednoga naroda kao nepromjenjivog i neporočnog bića. Čovjek je sklon padu pa valja računati i na ljudske slabosti, a njih se poglavito lako koristi u demokraciji u kojoj je opasnost od demagoga i demagogije ponajveća. Strast za vlašću, častohlepnost i vlastohlepnost i pridobivanje pristalica obično ide uz podmićivanje i druge zlouporabe moći, kojima se moralno i materijalno korumpira ljude da bi se prigrabila vlast. Nije rijedak slučaj i izdaje nacionalnih interesa oslanjajući se na stranca da bi se netko dočepao vlasti. Radi toga mlade države i mlade demokracije moraju imati djelomice kruti ustav. Da bi se zaštitio od izdaja, uzurpatora i demagoga.

Stvorili ste Novu Hrvatsku, sad trebate stvoriti i Nove Hrvate. Zato, usavršavajte se. Jer Stari Hrvati ne mogu graditi Novu Hrvatsku. Trebate odgojiti Višeg čovjeka, Višeg Hrvata, da medu vama nestanu malodušni “skromni” prizemljari. No, Novi, Viši Hrvati ne mogu biti izliveni u amoralnom i asocijalnom neoliberalnom kalupu. Zato vam treba novi, postliberalno-demokratski kalup Ispravnoga puta.

Tako bi i prođe šesnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

Viši narod

- Ovo vam govorim svima zajedno i svakom posebno: ne žalite se. Naprežite se, nadvisujte se. Jer čovjek nije ravan put, nego stalni uspon. Uspon strm i dug, pa se zato čovjek teško dohvaća. A na svome vrhu još nikad nije bio. Samo onaj tko se neprestano napreže i uspinje, onaj tko u sebi ubija prizemljarsko, životinjsko uživanje, samo će taj narod postati gospodujući. Prizemljar, čovjek uživanja je niži čovjek.

Ne ugađajte sebi. Uživajte samo u pobjedi. Jer vi ste narod ne samo zemlje, nego i neba. Ako ostanete samo narod zemlje, ostat ćete i narod propadanja. Jer, sve što je od zemlje osuđeno je na propadanje. Zato volite zemlju, ali ne budite narod prizemljarski. Trošite se neštedimice. Samo ako sebe pobijedite, moći ćete pobijediti i svijet. Da, jer vi niste narod broja, nego narod znaka i narod sunca. Vi niste narod ni blijede zvijezde ni blijedog polumjeseca. Vi ste narod sunca, svjetlosti i snage.

Ne miješajte se ni s najboljima. Miješanje naroda dovodi do miješanja njihovih načela i njihovih Ispravnih putova, a to onemogućuje usavršavanje svakoga naroda posebno, kako je svakomu narodu posebno i određeno. Ne miješajte zastave svoje ni s čijim. Najveći dokaz protiv tebe, tvoga pada, jest da je od tebe i Svrab postala. Ona ima 35 % tvojih gena, što znači da se jedan dio tvoga naroda među barbarskim narodima barbarizirao, oko sebe ih kao nacionalna prajezgra okupio i stvorio od njih narod tebi neprijateljski. To se dogodilo davno prije Krista, kada tvoji preci odseliše s Jadrana na sjever, a što stara predaja zabilježi u legendi o Čehu, Lehu i Mehu (Rusu) od kojih nastadoše Česi, Poljaci i Rusi. Tamo se, dakle, jedan dio tvoga naroda pomiješa s mješavinom Anta i neantskoga, turkijskoga naroda koje je nosilo ime Svrab, koje dade ime tom novonastalom narodu. Dade mu ime, ali i barbarske gene (70 %). Tvoja je zadaća da im to “usvijestiš”, da ih privedeš razumu i kulturi koliko je to moguće i ako je to moguće, s obzirom da je taj narod u velikom postotku barbarski. Sve (ono malo) što u toga barbarskoga naroda vrijedi potječe od one duhovne supstancije što mu je ti dade, a koje on nije dostojan. O hrvatskoj prajezgri Svraba postoji još i danas jasna, ne samo predaja, nego i povijesnoznanstvena potvrđena svijest - Lužičani, koji sebe smatraju Hrvatima, a ne Svrabom. Takvima su se, dakle, i sami smatrali, kao što su ih Hrvatima smatrali i njihovi susjedi od kojih su najvjerodostojniji bizantijski pisci, od kojih je najpoznatiji Ivan Skilices, pisac i velikaš bizantskoga carskoga dvora, dvora njihovih gospodara, koji kaže: “narod Svraba koje i Hrvatima nazivaju”. Isto to govori i I. Zonaras, također velikodostojnik na bizantskome dvoru. No, to bijaše prije nego Svrabom postaše.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići i oni su iz Novoga Vinodola.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota.”

I inače, otkad je ta barbarska masa stjecajem povoljnih međunarodnih političkih okolnosti stvorila državu, pače se i proglasila carstvom - prvenstveno slabošću Bizanta i Bugarske, te zauzelo Crvenu Hrvatsku, od tada sve što je u njih politički i duhovno vrijedno potječe iz Crvene Hrvatske. Pa i njihov suvremeni vrlo sposobni politički vođa, Slobodan Milošević, koji je inače prema vama vodio surovu, genocidnu politiku, također potječe iz Crvene Hrvatske.

Tvoja plemenita krv u otpadnicima je nemirna, ne da mira otpadnicima. Zavidni su ti jer si narod sunca, narod juga i mora. Jer si viši narod. Iz zavisti u njih se rodi mržnja, iz mržnje ratno neprijateljstvo, i oni zaratiše protiv tebe. U njima je velika mržnja roba na tebe gospodara. Tvoja viteška krv u njihovoj ropskoj duši ne da im mira. Po toj njihovoj ropskoj duši znaš da ti nisu braća.

Da, do sad se si se razdavao i oplemenjivao pa od tebe nastaše mnogi narodi. Da nisi tako radio danas bi bio mnogobrojan, moćan - velik narod. Ali ti nisi bio fundamentalist, pa se nisi očuvao u jedinstvu nego u rasapu. Zato od sad budi fundamentalist. Jer Bog je stvorio čovjeka kao fundamentalističko biće. Jedino kao takav može izgraditi i očuvati svoj individualni i kolektivni integritet i identitet. Zar ti to povijest ratova ne potvrđuje? Zar svoju državu nisi obnovio u Patriotskom ratu u fundamnetalisčkoj težnji i na fundametalistički način? Istina, ništa se na svijetu ne ostvaruje fundamentalno, ali se najbolje stvari ostvaruju fundamentalističnom težnjom i na fundamentalan način. Možda se Bog pokajao što je stvorio čovjeka kao vjersko i političko fundamentalističko biće. Ali ga je stvorio kao takvoga. Čovjek se, naime, kao političko fundamentalističko biće uzoholio i rekao: Bog je mrtav. Ali nije Bog umro, nego se postidio čovjeka i od njega okrenuo svoje lice.

Budite politički fundamentalisti jer je to politika na Ispravnom putu. Jer, vi se od Svraba fundamentalno razlikujete. Pripadate dvjema različitim kulturama, dvjema različitim biologijama. Zato je medu vama fundamentalno i trajno, a ne slučajno, okolnostima uvjetovano neprijateljstvo. Neprijateljstvo je među vama permanentno, bilo u potencijalnom, bilo u aktualnom obliku, ali je permanentno jer je biološko. Kulturno i biološki, što znači fundamentalno uvjetovano.

Time što si ih pobijedio u Patriotskom ratu nisi osigurao vječni mir od Svraba. Dapače, tom pobjedom si ih susreo s njihovom ropskom dušom koje se oni stide, pa će te od sad još više mrziti. I kovati zavjere i spremati se na rat da ti se osvete. To poniženje što su ga doživjeli od tebe u Patriotskom ratu oni ti ne mogu zaboraviti, niti će ti oprostiti grijeh što si razotkrio golotinju i siromaštvo njihova duha.

Da, opasno. Ali upravo od opasnosti jačaju, rastu najviši narodi. Onaj tko ne zna s mačem u zubima plesati na užetu razapetom nad bezdanom, taj u nj pada. A upravo taj bezdan, ta provalija je život. Samo onaj tko zna tako plesati, tko ima hrabrosti iskušavati bezdane života, taj je određen da u njemu gospoduje. Zato se nauči i navikni uživati u opasnosti. Neka ti to veselje i užitak čini.

Još se u vašim očima ne iskri ona veličanstvena ljubav što brda premješta, još se na vašim nasmijanim usnama ne veliča radost života, radost opasnosti, ne veliča ona hrabrost za istinu i radosno djelo od kojih neprijatelju koljena klecaju.

I zapamtite: ne ćete postati viši narod bez vođe; političkog i duhovog. Oni su potrebni bili i bit će potrebni svakom narodu i u svakom dobu. U svakom društvenom i državnom uređenju i u vladavini svake ideologije. Ili za rušenje ili za gradnju, ili za oboje. Imajte razumijevanje i za njihove eventualne neuspjehe, neuspjehe za koje nisu krivi. Jer nema uspješnog političkog vođe u apsolutno negativnom političkom kontekstu. Inače, ne bi toliko dugo trajala velika carstva: ni ono Perzijsko, ni ono Aleksandra Velikoga, ni Mongolsko, da ne govorimo o Rimskom, Turskom, Engleskom, Austro-ugarskom i Ruskom (uključujući i SSSR). A buniti se, dizati ustanke i revolucije za nacionalnu slobodu, za nacionalno samoodređenje i ljudska prava uvijek postoje ne samo razlozi, nego i potreba. Narodima su to potrebne vježbe volje, duha, dokazi dostojanstva i vrsnoće, bez obzira na uspjeh. I žrtve. No, u relativno nepovoljnom političkom kontekstu, ili pozitivno izraženo, u relativno povoljnom političkom kontekstu velika je uloga njegova. Presudna, lako on ne bira kontekst nego kontekst njega za svoje ostvarenje, vođa može značajno pridonijeti stvaranju povoljnoga političkoga konteksta

Tako bi i prođe i petnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

Predstavljena knjiga "Miro Barešić" V. Lasića

O knjizi su govorili odvjetnik Ivan Gabelica, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, akademik Josip Pečarić, dominikanski provincijal Anto Gverić i autor.

"Životni put, nepravde te Barešićeva mučenja pokazuju kako se svjetski moćnici odnose prema ideji hrvatske slobode", istaknuo je Pečarić, ocijenivši da je sloboda nešto najsvetije što mu je Bog dao. Ustvrdio je da svjetski moćnici i sadašnje predsjedničke izbore u Hrvatskoj pomažu u neslobodi.

Istaknuo je Lasićevu ulogu kao Barešićeva duhovnika i prijatelja, koji mu je pomogao u najtežim nevoljama, osobito u uzničkim danima, jer je Barešić 12 godina proveo u švedskim, španjolskim i američkim zatvorima, u borbi za samostalnost vlastite države. "Bolje je poginuti u Hrvatskoj nego se skrivati u pustinji", bilo je Barešićevo geslo, rekao je, dodavši da je "Barešić poginuo u Domovinskom ratu pod nepoznatim okolnostima".

Promociji knjige nazočila je Gordana Turić, majka hrvatskog branitelja Zdeslava Turića koji je poginuo zajedno s Mirom Barešićem.

SEDLAROV FILM „PAVELIĆ BEZ MASKE“ JE ZNANSTVENI FALSIFIKAT

Piše: Ivan Gabelica

Film je, naime, pun neistinitih i zlobnih tvrdnji. Neke od njih nisu bitne za povijesnu ocjenu dr. Ante Pavelica i NDH-a, npr. da je dr. Josip Frank osnivač Čiste stranke prava, da Pavelić emigrirajući 19.01.1929. u početku nije namjeravao politički djelovati u emigraciji, da je Marseilleski atentat na kralja Aleksandra 09.10.1934. izveden sa znanjem talijanskih vlasti, da su za vrijeme NDH-a izašla samo tri sveska „Hrvatske enciklopedije“, da je Pavelić napustio Zagreb 06. svibnja 1945., da je Mussolini dao Paveliću odobrenje da 11. travnja 1941. sa ustašama napusti Italiju, da je Pavelić pod okriljem noći 15. travnja 1941. stigao u Zagreb i mnoštvo drugih neistina koje bi se moglo nabrajati u nedogled. Na ove i njima slične činjenice neću se osvrtati. Spominjem ih samo primjerice, jer one govore samo o nesolidnosti rada pri izradi filma, ali i o nesolidnosti Pešordine ocijene. Zato ću se osvrnuti na nekoliko drugih neistinitih tvrdnji i prešućenih činjenica, o kojima zavisi objektivna povijesna ocjena ondašnjih povijesnih zbivanja i ljudi koji su u njima igrali vodeću ulogu.

Također je u filmu prikazano Mačekovo zatočenje, odnosno stavljanje u kućni pritvor, ali se nijednom riječju ne kaže, zašto je to učinjeno. Maček i HSS su odlučno bili za Jugoslaviju, zahtijevajući samo autonomiju Hrvatske u okviru Jugoslavije. Zato je njihova vlast brutalnom silom gušila rad Ustaškoga pokreta, zabranjujući njegovo novinstvo, hapseći njegove istaknute članove i šaljući ih u zatvor u Lepoglavu i u koncentracioni logor Kruščica, kod Travnika. Dok se ustaše dižu na ustanak za rušenje Jugoslavije i uspostavu NDH-a, Maček poziva na obranu Jugoslavije. Istodobno šalje u emigraciju dr. Juru Krnjevića kao službenoga predstavnika HSS-a u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi. Krnjević u kolovozu 1942. godine poziva iz Londona hrvatski narod, da se pridruži četnicima. Maček se od toga nikada nije ogradio. S njim razni jugoslavenski elementi pokušavaju stupiti u svezu. Da bi se to spriječilo, određena je njegova izolacija.

Dakle, Nijemci su vrlo dobro znali da ustaše nisu neka minorna skupina nego snaga jača od Mačekove, pogotovo nakon raskola u HSS-u, kada se njegov većinski dio, zbog Mačekova jugoslavenstva, priklonio ustašama. Ali Nijemci su najprije s njim razgovarali, želeći ga odvratiti od ulaska u jugoslavensku pučističku vladu i tako oslabiti Jugoslaviju prije napadaja na nju. To im pak nije uspjelo, ali ne zbog Mačekova tobože demokratskoga uvjerenja nego zbog njegova jugoslavenstva.

Neistinita je tvrdnja, da je Pavelić uveo totalitaristički sustav vladavine, po uzoru na fašizam i nacizam. Narav nijednoga političkog sustava ne ocjenjuje se po njegovu djelovanju u ratu, dakle u izvanrednim okolnostima, nego u miru. Napadnuta sa svih strana, kao ni jedna država na svijetu, u NDH-a su zaista vladale izvanredne okolnosti, a u takvim prilikama mnoge države, pa i današnja Hrvatska, Ustavom predviđaju ograničavanje ljudskih prava. Zašto to ne bi činila i NDH-a? Istina, u NDH-a su bile raspuštene sve političke stranke i legalno je djelovao samo Ustaški pokret. Međutim, u vrhu Ustaškoga pokreta i u hrvatskoj državnoj vladi bili su istaknuti članovi svih prijašnjih političkih stranaka. Po tomu su taj pokret i vlada bili pluralistički. Njihovim članovima bila je zajednička samo odlučnost, da brane hrvatsku nacionalnu samobitnost i da uspostave i obrane hrvatsku državnu nezavisnost. U ostalomu su se mogli i razlikovati. U NDH-a je postojala potpuna sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, te sloboda vjere i gospodarskoga poduzetništva. Ove slobode su negacija totalitarizma. Najistaknutiji ustaški i državni dužnosnici su se ili ograđivali od nacizma i fašizma (Pavelić, Budak, Valenta) ili su ga otvoreno napadali (Makanec, Ivo Oršanić, Rieger, Nevistić).

Pavelić je nudio Krleži, da bude profesor na Filozofskomu fakultetu, ravnatelj Sveučilišne knjižnice, intendant Hrvatskoga državnog kazališta, urednik časopisa „Hrvatska“ u Švicarskoj, ali on je sve to odbio. No, Titu je pisao hvalospjeve. Nasuprot Capi i Krleži, Ante Ciliga i Milivoj Magdić, kao bivši istaknuti komunisti, bili su kratkotrajno zatvoreni, a nakon toga su surađivali u raznim publikacijama i objavljivali knjige u NDH-a. Magdića su 1947. godine Anglo-amerikanci izručili partizanima koji su ga strijeljali.

Notorna je laž, da su zločini protiv Srba u NDH-a počinjeni kao odmazda za njihove zločine prema Hrvatima u Kraljevni Jugoslaviji i da su ustaški zločini rezultirali srpskom pobunom. Ne samo da su Srbi činili strašne zločine prema Hrvatima i muslimanima u Prvom svjetskom ratu i Kraljevini Jugoslaviji, nego su oni to nastavili i u NDH-a. U travanjskom ratu 1941. Srbi su poubijali preko trista nevinih Hrvata, dok s hrvatske strane nije pala ni jedna srpska civilna žrtva. S tim su nastavili i u idućim mjesecima, pa su u srpnju i kolovozu likvidirali sve Hrvate u jugoistočnoj Lici i u jugozapadnoj Bosni sve Hrvate i gotove sve muslimane. Odvjetnik Stevan Moljević je razradio plan, objavljen 30.06.1941., da se stvori etnički čista Velika Srbija, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Kordun i Banovinu i pretežan dio Like i Slavonije i iz koje bi bili likvidirani svi Hrvati i muslimani..

Hrvatske vlasti su strijeljale pojedine ustaše, koje su činili zločine prema Srbima, bez obzira što su Srbi prvi započeli sa zločinima. Srbi su se bunili protiv Banovine Hrvatske i protiv današnje Republike Hrvatske, iako na njima nisu počinjeni nikakvi zločini, pa zašto bi NDH-a u tome bila iznimka.

Pozivam gospodina Pešordu da navede protuargumente ovim mojim tvrdnjama. Uvjeren sam da ih neće moći oboriti. Čini mi se, da on i ne misli svojom glavom nego tvrdi suprotno onomu što ja zastupam. Da sam ja tvrdio, da je film objektivan, on bi ga sigurno proglasio neobjektivnim. A to je najžalosnije.

Ivan Gabelica

ANTE STARČEVIĆ DANAS

Piše: Mario Marcos OSTOJIĆ

"Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu; ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će i pravo biti da propadnu".

Hrvatski narod se teško izborio za svoju državu koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg djela međunarodne zajednice, ali nakon uspješnog oslobođenja počeo je shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode, no još nedovoljno shvaća da je „smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode“ (I. Oršanić), i da je to trajan proces koji je moguć samo kao prirodna posljedica rasprave svjesnih i odgovornih hrvatskih građana, a ne jednoga mesijanskog lidera, jer slobodarski sadržaj zahtijeva narodnu volju i općenarodni slobodarski sporazum.

Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine“. (A. Starčević)

Smisao države je u ostvarenju slobode

Mnogi bi htjeli da političke misli Ante Starčevića danas budu program za političku djelatnost, što nije realno, jer u tom smislu odgovaraju drugom vremenu. Te misli su puno više od političkog programa, one su etički i povijesni okvir za razuman i realističan pristup konkretnim izazovima današnjice. Valja uvažiti da je od smrti Ante Starčevića do danas prošlo više od sto godina i da to vrijeme nije bilo prazni povijesni prostor.

Parlamentarne stranke u današnjoj Republici Hrvatskoj ne pokrivaju cijeli politički prostor i ne predstavljaju sve glavne političke opcije hrvatskog naroda, dapače, u mnogočemu su iste bez obzira na to kako same sebe definiraju, što za pažljivog promatrača nije čudo, budući da većinom vuku korijen iz iste partije. Objektivno, danas nisu predstavljeni hrvatski nacionalisti ili starčevićanci, koji su u današnjoj političkoj konstelaciji umjerena ili razumna hrvatska desnica, oni su „osjećajno“ ostali izvan postojećih parlamentarnih stranaka i traže svoju političku formulaciju i svoju političku integraciju. Starčevićanstvo kao politička ideja nadilazi sami stranački okvir, jer predstavlja duhovnu jezgru hrvatskog naroda, od koje su se napajale prijašnje i napajat će se sve buduće generacije. Starčevićansko pravo je izvorna i živa afirmacija ljudskog dostojanstva i povratak u izvorno povijesno stanje. Neki bi ga htjeli svesti samo na „hrvatsku državu“, međutim - to nije jedina misao koju danas možemo i moramo preuzeti iz njegove bogate baštine. Istina je da “. . . dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa”, ali ništa manje važno nije ni to da “što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim jezikom, istim običajima, istim interesima, mora da se sljubi u jednu državnu cjelinu, pa ako nije prošlost, mora da im je budućnost zajednička” (A. Starčević), što u današnjim okolnostima mogu razumjeti samo istinski starčevićanci.

Sigurno je da ostvarenje „povijesne Hrvatske“ nije bilo ni u mislima vladajućih slojeva 90-ih, ni u mislima većine hrvatskog naroda, jer da je tada u hrvatskome javnom životu starčevićanstvo bilo zastupano, sigurno bi se izbjegle mnoge taktičke pogrješke čiji se rezultati danas brutalno osjećaju. I Starčević je već u ono vrijeme predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske, stoga nikada nije zastupao nasilno ujedinjavanje, ali isto tako nikada nije zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojemu treba težiti. Dakle, ne pokušaj nametanja nacionalnog ili državnog jedinstva (uostalom to je sada nemoguće), nego međusobno poštivanje i sporazumna politika prema onima koji ugrožavaju oba dijela povijesnog hrvatskog područja: “Nemoguće bo je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod naroda različnih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere“.

To podrazumijeva i ispravno usmjerenje naroda: “Mi smatramo najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnim stvarima bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko zna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareći za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi”. Ovo političko odgajanje hrvatskih građana je glavni zadatak svih onih hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca, imajući u vidu da je diktatorsko iskustvo predugo trajalo i ostavilo negativne posljedice čak i kod onih građana koji iskreno priželjkuju istinsku slobodu.

Integracija vjerski i etnički raznorodnih elemenata

Što se tiče etničkih razlika, tradicionalni hrvatski nacionalizam, koji je uvijek osjećao potrebu samoobrane hrvatske političke i državne istovjetnosti, nikad nije bio isključiv i u njegovu su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugoga etničkog podrijetla. Ovaj obrambeni hrvatski nacionalizam dolazio je do snažnijeg izražaja kad su drugi ugrožavali hrvatski narod, ali ni u najtežim trenutcima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim stanovnicima. To je u skladu sa Starčevićem koji je rekao: “...mi držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovječja može imati; nu mi vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći”.

On je sanjao hrvatsku državu kao slobodnu političku zajednicu svih njenih državljana, kojima ova jamči i slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele domovine”, na korist svih stanovnika Hrvatske. Starčevićanci moraju u vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svjesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam nikomu ne može donijeti slobodu. To nije znak slabosti, nego snage i rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio obnoviti.

Ostaje pitanje budućnosti hrvatskog nacionalizma nakon što je država izborena. Osobno vjerujem da je bez njega budućnost upitna, ali i da ga treba afirmirati isključivo kao obrambenu kategoriju te ga osuvremeniti i obogatiti novim povijesnim, političkim, gospodarskim i kulturnim spoznajama; on mora biti putokaz za rješenje statusa Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini i instrument očuvanja hrvatskoga nacionalnog bića izvan domovine, bilo u susjedstvu, bilo u onom što se naziva emigracija. Mora biti nazočan na hrvatskom putu prema Europskoj uniji, jer će taj put imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku, koja ne želi izgubiti suverenitet niti ga dijeliti bilo s kim ako joj se to ne isplati. Problem je što nacionalisti starčevićanci ne postoje kao organizirana politička snaga, kako bi pazili da se država ne izgubi ni u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama. Za to trebaju politički postojati kao takvi, svjesni da ni nesudjelovanjem ni ulaskom pojedinaca u druge političke strukture ne će ojačati utjecaj hrvatskog nacionalizma na sudbinu hrvatske države.

Za Korskoga “nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja”, nacionalizam “zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času, nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski, zato poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava”.

"Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“. (Predavanje u Europskom domu, 21. svibnja 1999., "Budućnost hrvatskog nacionalizma").

OD TUZLANSKIH PAROLA DO POLITIČKE EMIGRACIJE

U Zagrebu je Hrvatsko proljeće uzbibalo duhove. Osjećao je to i Mijo, koji svjedoči kako je među mladima sve teže bilo suzbijati izražavanje težnji prema stvaranju samostalne hrvatske države: i lojalnost prema tadašnjemu partijskom vodstvu bila je uvjetovana uvjerenjem da je kod njih pozivanje na bratstvo i jedinstvo, na socijalizam i Jugoslaviju tek – taktika. Kad se u ljeto 1971. vratio u Tuzlu, Jurić je primijetio kako je i među tamošnjim Hrvatima narastao nacionalni osjećaj. U tom je zanosu jednom zgodom, posve spontano, školskom kredom na asfaltnoj cesti, u razmacima od 20 – 30 metara, napisao parole:

Sad ga više ništa nije moglo odvratiti od odluke da pobjegne u inozemstvo. Jurić opširno opisuje peripetije koje je imao s pribavljanjem putovnice, konačnim bijegom preko granice i potucanjem između austrijskih i njemačkih izbjegličkih logora i zatvora. Ti su fragmenti zanimljivi ne samo radi toga što nam omogućuju upoznati njegovu sudbinu, nego i radi toga što plastično osvjetljavaju predodžbe i predrasude o Hrvatima koje su imale austrijske i njemačke vlasti. Podsjećaju oni i na iznimne zasluge koje su imali neki istaknuti – u Domovini danas posve prešućeni ili zaboravljeni – pojedinci, poput vlč. Vilima Cecelje, ili Franciska Bebe Keglević, koji su u svakom trenutku bili spremni na žrtvu kako bi spasili svoje sunarodnjake... (T. J.)

Je li Ivo odvjetnik zloglasne boljševičke strukture 11. dalmatinske brigade?

Kome to jedan ugledni pravnik koji sebe predstavlja pravednikom i deklariranim antifašistom te stremi biti predsjednikom svih hrvatskih državljana prijeti i zbog kojih razloga ?

Potomak rigidnog boljševika

Naime, Ante Josipović, otac predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, kao 18-godišnjak je 1942. otišao iz Baške Vode u Biokovo, gdje se priključio malom partizanskom odredu koji je godinu dana kasnije prerastao u 11. dalmatinsku brigadu, partizansku postrojbu poznatu po stravičnim zločinima nad franjevcima na Širokom Brijegu i ratnim zarobljenicima na Kočevskom Rogu.

Ostaci jugoslavenskog sustava žele nastaviti proces skrivanja vlastitih zločina

Knjiga Milana Rake i Slavka Družijanića "11. dalmatinska (biokovska) brigada', Split 1987." otkriva da su uz Milku Maladu-Planinc pripadnici ove postrojbi bili: Vuk Anđelinović, ujak današnje predsjednice HNS-a Vesne Pusić; Adolf Dragičević, danas akademik i ugledni član HNS-a; Branko Kadijević, rođeni brat Veljka Kadijevića; Albert Štambuk, Stjepan i Jerko Nobilo, Emil Goldstein, Srećko Freundlich, Salamon Finci, Petar Mioč, Simo Dubajić, Ivan Guvo, Ljubo Periša, Andrija Krilić, Grga Markić, Martin Gabričević, Jure Talajić, Ahmed Šeremet, Vicko Mucić, Nikola Maršić, Ljubo Barbarić, Ivo Franković, Dominko Antunović, Milan Rako, Ante Čepić i mnogi drugi. Svjedočenje Ivana Gugića, također pripadnika ove postrojbe, kazuje da je po zapovjedi Dušana Koraća, političkog komesara 26. divizije od pripadnika ove brigade formirana tzv. ubilačka četa odgovorna za smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi

Međutim, nekome je u interesu da se o ovim svirepim ratnim zločinima i dalje šuti

Služeći se dobro znanom zamjenom teza, predsjednički kandidat SDP-a o ovome šuti. Vlastiti politički prioritet daje suradnji s pravosudnim organima Srbije i sudskim procesima nad hrvatskim braniteljima. Naravno, očekujući od Srbije dokaze za navodne zločine koje su počinili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu. Istovremeno, kao zaliven šuti o zločinima sustava na čijim ostacima želi zasjesti u fotelju predsjednika Republike Hrvatske.

IZBORI ZA PREDSJEDNIKA RH

Gospodin Hebrang, koji se naknadno najviše obrušavao na takozvane desne predsjedničke kandidate, i to zato što mu oduzimaju "hrvatske glasove", nije htio doći ni na kakav sastanak i stalno je eskivirao pozive. Zato bolje neka šute i on i njegova HDZ-partija, koja je Hrvatsku srušila na ovako niske grane.

Opet nemamo predsjedničkoga kandidata hrvatske sloge!

HOZ - Hrvatski Obredni Zdrug - JAZOVKA

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević