|
|
|
|
Hrvatska misao |
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada |
|
Ustav RH |
Ustav BiH |
Ustav FBiH |
Croatio ka mater te volim
Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači
Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite
Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača
Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli
Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine
Klapa Intrade
|
| |
| |
|
broj posjeta: |
|
| |
|
| Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić | Bog i Hrvati! | |
www.hrvatskipravoslavci.com, 09. ožujak 2010.
TAJNA STROGO SKRIVANOG DNEVNIKA NIKOLE TESLE
ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA TAJNI DNEVNIK NIKOLE TESLE?
"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. Stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.
Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!"
Ovo su rečenice iz neobjavljenog dnevnika Nikole Tesle. Citirani dio navodno je jedan od razloga zašto taj dnevnik slavnog znanstvenika nikad nije objavljen, već se u Beogradu u strogoj tajnosti skriva od javnosti zajedno s mnogim tajnama u njemu zapisanim. Ove Tesline riječi, iz njegova nikad objavljenog dnevnika, prvi put u javnosti isplivale su 1977. U središnjoj informativnoj emisiji nekadašnje TV Zagreb. Te tvrdnje tada nisu izazvale nikakve reakcije, ni potvrdne ni oprečne. Na veliku tajnu iz tajnog nikad objavljenog dnevnika Nikole Tesle u svojoj najnovijoj knjizi Govor Hrvatima o ispravnom putu nedavno ponovno je podsjetio dr. Petar Vučić, autor brojnih stručnih i znanstvenih članaka iz područja politologije i gospodarstva te ustavnoga, financijskoga i autorskoga prava. U svojoj posljednjoj knjizi uz mnoge zanimljivosti podsjetio nas je i na priču o dnevniku Nikole Tesle koji spletom okolnosti nikad nije ugledao svijetlo dana.
-Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslina dnevnika premda se profesorica Ljubica Štefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podatci dospiju u Hrvatsku. Ona je, pak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne - rekao nam je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski intelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige Govor Hrvatima o ispravnom putu.
Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla
O genijalnom pronalazaču i znanstveniku iz Like napisane su brojne biografske knjige i u većini njih navodi se kako je priča o podrijetlu obitelji Nikole Tesla dosta mutna i neistražena. Primjerice, u knjizi Nikola Tesla istraživač, izumitelj, genij potpisanoj od grupe autora: Brudež, Muljević, Petković, Paar, Androić (Školska Knjiga 2006) u predgovoru Vladimira Muljevića stoji:
"Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podatcima o svim obiteljima koje su prije više stotina godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerojatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla."
Prof.dr.Vladimir Njegovan jedan od Teslinih hrvatskih biografa starije generacije, također se posvetio proučavanju povijesti Tesline obitelji te u knjizi Nikola Tesla 1856-1956 (Zagreb, 1956) također navodi prezime Draganić. Prema predaji, u obitelji Tesla jedan od predaka te obitelji imao je istaknute prednje zube slične tesli, alatu za obradu drveta po čemu je ta grana Draganića dobila nadimak, a poslije i prezime Tesla. Draganići su u Liku na područje Divosela došli vjerojatno u 17. Stoljeću iz sela Ledenica pokraj Novog Vinodolskog, kamo su se naselili iz Dalmacije. Iz rodoslovlja obitelji vidi se da je 1485. Sedam muškaraca nosilo ime Nikola . Djed Nikole Tesle, otac njegova oca Milutina, također se zvao Nikola i služio je kao seržan u Napoleonovoj vojsci - tvrdi prof.dr. Vladimir Njegovan.
Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvijestotinjak knjiga, postoje američki, ruski, njemački i naravno srpski i hrvatski biografi.
Hrvatski biografi najprecizniji su kada je u pitanju podrijetlo obitelji Tesla i svi do jednoga se slažu da obitelj Tesla bez obzira na nesumnjivu pravoslavnu vjeroispovjed Teslinog oca i djeda potječe iz Hrvatske i svi do jednoga negiraju tvrdnje nekih Teslinih srpskih biografa koji pišu da su preci Tesline majke rođene Mandić došli u Liku iz Šumadije. Koliko su se hrvatski biografi trudili podrijetlo Tesline obitelji što više vezati uz granice današnje avnojevske Hrvatske, toliko su srpski biografi nastojali priču što više posrbiti.
Na koju zemlju je mislio kad je govorio o prebacivanju ostavštine
Po nekim pitanjima Teslini biografi, domaći i strani, gotovo su jedinstveni. Nakon smrti velikog izumitelja u New Yorku 1943. U njegov su apartman upali agent FBI-a i dugo kopali po njegovim papirima. Pretpostavka je da su se najviše zanimali za Tesline pokuse s oružjem sa smrtonosnim razarajućim zrakama, odnosno tragali su za izumima primjenjivim u vojne svrhe. U knjizi Tesla čovjek izvan vremena, jednoj od najpoznatijih Teslinih biografija objavljenoj u SAD-u, Margaret Cheney, stoji da je veliki dio Teslinih rukopisa i prijavljenih i neprijavljenih patenata pod velom državne tajne smješten u Washingtonu. Drugi dio Tesline rukopisne ostavštine, koji nije bio toliko zanimljiv agentima FBI-a, a odnosi se na njegove zabilješke vezane za njegov život i podrijetlo, kraljevski i Titov diplomat, Teslin rođak, Savo Kosanović prebacio je u Beograd. Poslužio se Teslinom željom da njegova rukopisna ostavština završi u zemlji u kojoj je rođen i Amerikanci su, pošto su dobro pročešljali po Teslinim prijavljenim i neprijavljenim patentima, udovoljili želji velikoga znanstvenika da ostatak njegovih rukopisa završi u starom kraju. Međutim, Teslin stari kraj nije Srbija, on je rođen u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, točnije u Hrvatskoj i umjesto u Beogradu, njegovi su rukopisi trebali završiti u Hrvatskoj.
Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.
Veliki znanstvenik u Beogradu je boravio samo jednom, bio je srdačno dočekan i premda je poznato da se nije rukovao s ljudima, svom omiljenom pjesniku Jovi Jovanoviću Zmaju, koji je u čast Teslina dolaska napisao i prigodnu pjesmu, poljubio je ruku. Međutim po svjedočenju Ivana Meštrovića, u knjizi Prisjećanja na ljude i događaje za boravka u Beogradu Tesla je doživio još nešto, zbog čega više nikad nije otišao u Beograd, a velikom hrvatskom kiparu, koji se u Americi u više navrata sastajao s Teslom, rekao je kako ne bi želio da Meštrovićevo kiparsko portretiranje Nikole Tesle završi u Beogradu. Stoga je originalni odljevak slavnoga Meštrovićeva portreta velikoga znanstvenika izložen u foajeu Instituta Ruđer Meštrović, a kopija se nalazi u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Ivan Meštrović je, pozivajući se na newyorška druženja s Teslom, inzistirao da Teslin portret ne završi u Beogradu.
Tesla nije autor izjave "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom"
Svi se danas pozivamo na Teslinu izjavu: "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom". Međutim malo se zna kako ta rečenica ne pripada svjetski poznatom izumitelju. Izreka sa statusom parole, za Hrvate idealnoga stava za Srbe iz Hrvatske, parafraza je čestitke koju je povodom Teslina 80. rođendana velikom pronalazaču 1936. uputio dr. Vlatko Maček, tadašnji predsjednik HSS-a. U čestitki je dr. Vlatko Maček napisao: "Obraćam vam se kao sinu srpskoga roda i hrvatske domovine", na što je Tesla ljubazno uzvratio da se ponosi i jednim i drugim i to se kasnije pogrješno uzelo kao glavni dokaz osobnoga nacionalnoga izjašnjavanja najpoznatijega znanstvenika s ovih područja. Sam Tesla Hrvate i Srbe podjednako je volio, često je recitirao narodne pjesme. Listajući brojne Tesline biografije, može se konstatirati da je bio rojalistički Jugoslaven naklonjen kralju Petru II Karađorđeviću, s kojim se 1942. u hotelu New Yorker, gdje je proveo zadnjih 10 godina života, i sastao.
Kad je 1930. Otvoren, New Yorker je bio najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joe Kinney u izlogu hotela napravio "Hall of the Fame", jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. Upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin rođak Savo Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhameda Alija snimljena u sobi New Yorkera nakon Klejova poraza u meču protiv Joea Freisera u ožujku 1973. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom "Kraljevo naslijeđe" pod datumom 8. Srpnja 1942 mladi Petar II. je napisao: "Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: "Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi Čuvajte mi Jugoslaviju. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena - Srba, Hrvata i Slovenaca". Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.
Nije zgoreg ni spomenuti da su Amerikanci i Englezi te 1942. Kralja Petra još smatrali saveznikom i on je u SAD došao od Franklina Delana Roosevelta tražiti avione za četnike. Dakle, premda su se kralj i veliki znanstvenik pozivali na jugoslavenstvo i pozdravljali ga, pri tom nisu mislili na isto. Dok je Tesla bio iskren Jugoslaven zaista začuđen kako se to Hrvati i Srbi ne mogu dogovoriti, kralj je bio šovinist kojem je jugoslavenstvo bilo samo najbolji način za provedbu velikosrpskih pretenzija. Profesor Bogdan Radiša, tadašnji voditelj informativne službe, u kraljevskom veleposlanstvu u Washingtonu, često se susretao s genijem iz Like i svjedočio da su Tesla i njegov rođak Sava Kosanović predvodili bitku za razvijanje bratstva među Srbima i Hrvatima u Americi. Bogdan Radiša tvrdi da, premda je bio veliki znanstvenik, jedan od najvećih umova s ovih područja zapravo uopće nije bio svjestan velikoga sukoba između Srba i Hrvata.
U vrijeme najveće klaonice čak se u New Yorku uglavnom družio s Hrvatima kao što su Zlatko Baloković, violinist svjetskog glasa, pa tada vrlo popularni boksači braća, te u ovom tekstu već spomenuti Ivan Meštrović.
Kada je zbog jasnih antisrpskih stavova Teslin rođak Savo Kosanović 1943. dobio otkaz iz kraljevske diplomatske službe, slavni pronalazač tome se nije mogao načuditi i po riječima njegova rođaka Kosanovića, to je dosta doprinijelo skoroj Teslinoj smrti.
Hrvati i Tesla voljeli su se javno
U knjizi Tesla čovjek izvan vremena Margaret Chaney, poznata američka Teslina biografkinja, profesora Bogdana Radišu citira na još nekoliko mjesta. Tako navodi i slijedeću konstataciju:"Nema sumnje da je cjelokupna krvava tragedija Jugoslavije od 1941. Do 1943. Morala utjecati na Teslu i da je zbog toga bio utučen. On bi me često znao upitati mogu li mu objasniti što se događa među nama i zbog čega se ne možemo složiti..."
Zapisala je da je Teslu 8.siječnja 1943. zanemarujući poruku na vratima "Ne smetaj" pronašla spremačica Alice Monghan. Mrtvozornik je kao vrijeme smrti upisao 7. Siječnja u 22:30, a kao uzrok smrti je naveo srčanu trombozu. Luis Adamić napisao je ganutljivi posmrtni govor koji je 10. Siječnja na radijskoj postaji pročitao tadašnji gradonačelnik New Yorka Fiorelo H. LaGuardia. Velikoga znanstvenika na posljednjem ispraćaju uoči kremiranja ispratilo je samo 12 osoba, od kojih je bilo nekoliko novinara. Zbog velikih napetosti između Hrvata i Srba, Amerikanci su ga procijenili da je tako najbolje. Ipak, kad se 12. Siječnja u katedrali svetog Ivana održalo pravoslavno opijelo, u nju je nagrnulo oko 2000 ljudi, podjednako Hrvata i Srba. Smjestili su se na suprotne strane katedrale, a biskup William T. Manning prije službe tražio je obećanje da ne će biti političkih govorancija i međusobnih provokacija. Biskup je počeo misu na engleskom, a na srpskom ju je okončao prota Dušan Šukletović. Od balkanskih političara uz Teslinog rođaka Savu Kosanovića bili su nazočni veleposlanik Fotić i hrvatski ban Ivan Subašić, bivši premijer Kraljevine Jugoslavije, te ministar poljoprivrede i obnove. Spomenute biografske činjenice pokazuju koliko su se Hrvati i Tesla voljeli javno.
Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.
Nesumnjivo da je njegov otac Milutin Tesla bio pravoslavni svećenik, djed Nikola također je bio pravoslavac, ali što je bilo prije toga? Začuđuje kako nitko od brojnih hrvatskih biografa i brojnih drugih hrvatskih znanstvenih i kulturnih radnika nije službeno upitao za postojanje Teslina dnevnika. Bio Srbin ili Hrvat, Teslin znanstveni rad nije ništa manje impresivan, ali nije li sramotno od javnosti kriti nečiji dnevnik zato što tamo piše da su preci najvećega srpskoga uma bili Hrvati.
Dražen STJEPANDIĆ
STEPINAC I KOMUNIZAM
Kad su došli na vlast u Hrvatskoj nakon 2. svjetskoga rata komunisti su likvidirali veliku većinu intelektualaca , profesora, pisaca, akademika, svećenika, redovnika i redovnica, koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka, zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom. Konačno je došao red i na najvišu duhovnu vertikalu , na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tada se obistinio jedan dio Stepinčeve proročke vizije koju je on zabilježio u svome dnevniku još 5.studenoga 1940. godine:“Pobjedi li Njemačka biti će grozan teror i propast za male narode.Pobjedi li Engleska ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobjedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao“.
Još je u kolovozu 1940. Stepinac govorio, da se načela Katoličke crkve ne mogu složiti s komunizmom, jer komunizam želi otkinuti dušu od Boga. Komunistički nauk, kazao je Stepinac, osiromašuje čovjeka, jer gubeći vjerski ideal čovjek gubi smisao za domovinu i za život. Život bez Boga je pakao. (M.Landercy; Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989.,str.74.). U listopadu 1943. u svojoj propovjedi pred zagrebačkom katedralom Stepinac kaže, među ostalim, slijedeće: “Katolička crkva uvijek je osuđivala a i danas osuđuje svaku nepravdu u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija i na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.. Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome drugome.
Katolička crkva ne poznaje rase koje gospoduju i rase koje robuju… Ona se ne može složiti ni sa sistemom koji ide za tim, da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu…Ne možemo priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne vidi niti čuje (op.cit., str.92,94.). Ovaj je govor pozitivno odjeknuo diljem Europe i Amerike, a vješto su ga iskoristili i partizani u šumi tiskajući ga u obliku letka i dijeleći ga borcima.
No dolaskom na vlast u Hrvatskoj komunisti su nastojali svim sredstvima privoljeti Stepinca da raskine vezu Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Vatikanom i da osnuje samostalnu hrvatsku katoličku crkvu, koja bi, poput srpske Pravoslavne crkve, postala državna crkva pod izravnim utjecajem komunističkih vlasti, što bi u budućnosti neizostavno vodilo sjedinjenju tih dviju crkava, a u daljnjem tijeku vrlo vjerojatno sjedinjenju hrvatskoga i srpskoga naroda u jedinstveni umjetni jugoslavenski narod, odnosno u stvari u velikosrpski narod. Kad u tome komunisti nisu uspjeli uslijedilo je prvo zatvaranje Stepinca od 17.5. do 3.6.1945.
Slijedećega dana nakon Stepinčevoga puštanja iz zatvora posjećuje ga osobno Josip Broz Tito. I kao što je Tito 1943. nudio Hitleru vojnu suradnju u okupiranoj Jugoslaviji , što je Hitler s prezirom odbio, tako Tito 1945. nudi Stepincu suradnju pod uvjetom da zagrebački nadbiskup raskine vezu hrvatske Katoličke crkve s Vatikanom, što je Stepinac odbio (Pero Simić – Zvonimir Despot:TITO, strogo povjerljivo, Zagreb 2010,str.34,35.). Interesantan je to bio susret. S jedne strane Tito, komunistički narcis, Staljinov poslušnik i istodobno Churchillov štićenik, neprincipijelni karijerist i istodobno boljševički dogmatičar, „cinkaroš“ u Moskvi svojih partijskih kolega što je ove koštalo glave, agent Kominterne i suradnik NKVD-a, a, s druge strane, samozatajni asket, čovjek koji pred komunističkim sudom izjavljuje, da je za svoje kršćansko uvjerenje pripravan ne samo trpjeti, nego i umrijeti.
Kad Tito nije uspio nagovoriti Stepinca da odcijepi Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana uslijedile su prijetnje, fizički napadi i pokušaj ubojstva Stepinca ( u Zaprešiću kad je otvarao novu župu), blaćenje u medijima, pisanje klevetničkih parola po zidovima. Stepinca i Katoličku crkvu bjesomučno napadaju uz blagoslov Udbe masoni, osobito dr.Viktor Novak i Dušan Tomić.
Na sve ovo Stepinac šalje prosvjede zbog teških zlodjela koja su se dnevno zbivala, ubijanja svećenika, montiranih postupaka pred tzv. narodnim sudovima. U tim prosvjedima on ističe, da hrvatski narod nije trpio ni u vrijeme Turaka kao što trpi pod komunistima, da su na odstrjelu osobito hrvatski intelektualci samo zbog toga što su radili za vrijeme NDH i zaključuje:“Izgleda prema postupku sadašnjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije smjelo uopće živjeti“. No najžešća osuda komunističkih zlodjela uslijedila je u Pastirskome pismu od 20. rujna 1945. u kojemu katolički biskupi, predvođeni zagrebačkim nadbiskupom, spominju, među ostalim, osude i smaknuća mnogih nevinih svećenika, zabranu katoličkog tiska, zatvaranje sjemeništa , ukidanje privatnih katoličkih srednjih škola,sprječavanje vršenja vjerskih dužnosti, pravljenje neprilika katoličkim ženskim redovima, barbarstvo komunista u odnosu na grobove, postupak u komunističkim logorima itd.
Nakon Pastirskoga pisma uslijedilo je i okružno pismo Stepinca u studenome iste godine u kojemu on izražava bol što mu je komunistička vlast onemogućila da vrši svoj apostolat izvan Zagreba.U tome pismu Stepinac također iznosi, kako njega, biskupe,svećenike, redovnike i redovnice napadaju svim sredstvima na političkim skupovima, u medijima, natpisima po zidovima, klevetama i lažnim tumačenjem svećeničkih izjava. Nakon okružnoga pisma komunisti su odlučili Stepinca zatvoriti. Tito, koji je dobio bitku protiv kralja, nije mogao dopustiti da je izgubi pred jednim katoličkim nadbiskupom – i to u svojoj komunističkoj državi (R. Oraški).Zato je po nalogu toga visokopozicioniranog europskog masona ( Mladen Lojkić: Masoni protiv Hrvatske, Zagreb , 2010. str.294.) uslijedio poznati montirani sudski postupak, čija je glavna rasprava otvorena 30.9.1946. a presuda na 16 godina prisilnog rada i 21 godinu gubitka građanskih prava izrečena 11.10.1946.
Općepoznato je Stepinčevo dostojanstveno držanje na komunističkome sudu i njegova izreka, da on ne treba milosti, jer da mu je savjest mirna. Za vrijeme njegovog izdržavanja kazne u Lepoglavi počinje njegovo sustavno trovanje. Pretpostavlja se da su ga zračili iz susjedne ćelije, što je razaralo nadbiskupovu koštanu srž i dovelo do teškog oboljenja, policitemije. Kod te bolesti ulaze u krvotok velike količine nedozrelih eritrocita, a bolesnik osjeća umor, opću slabost, gubi apetit i postaje anemičan, rapidno mu slabi imunitet i umire. Pošto se Stepinac počeo osjećati vrlo loše, komunističke su se vlasti pobojale da će umrijeti u kaznionici, gdje bi međunarodna javnost mogla zatražiti obdukciju pod kontrolom stranih patologa, te je poslan u svoj rodni Krašić u kućni pritvor, gdje Stepinac umire 10.veljače 1960. Prilikom balzamiranja njegova tijela na molbu tadašnjeg administratora zagrebačke nadbiskupije dr. Franje Šepera jedan od liječnika je sakrio kardinalovo srce koje je posebno balzamirano i sačuvano za potrebe crkve. Kad je nakon dvije godine Udba saznala za to , zaplijenila je kardinalovo srce i spalila ga u malom krematoriju SUP-ove ambulante u Zagrebu u Šarengradskoj ulici, a pepeo bacila.No barbarstvo i mržnji komunističkih vlasti išli su i dalje. Kad je 1993. godine izvršena ekshumacija kardinalova tijela da bi se potvrdilo njegovo sustavno trovanje, otkriveni su tragovi karbolne kiseline koja je uštrcana u vene pokojnika, tako da su posmrtni ostatci balzamiranoga tijela potpuno raspadnuti. Komunistički su vlastodršci time htjeli zametnuti tragove trovanja.Začudo, jedan od objektivnijih sudova o Stepincu dao je poslije rata Milovan Đilas kad je rekao Ivanu Meštroviću slijedeće:“Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam sam u tom uvjerenju, da je Stepinac čovjek neporočan , postojan karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen nevin, ali često biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih političkih ciljeva…nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali ne možemo podnositi njegovu privrženost rimskom papi. Mi uklanjamo sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstvo…Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.“ ( Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Zagreb-Samobor-Krašić,2008.str.196.).
Dopustite mi da na završetku citiram riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića izgovorene u Rimu 13.prosinca 1990. godine, na skupu koji je organizirala Papinska međunarodna marijanska akademija u suradnji sa Hrvatskim zavodom sv.Jeronima i Hrvatskom zajednicom u Rimu. Tom prigodom je kardinal Kuharić rekao i ovo:“ Između listopada 1946. i veljače 1960. Stepinac je napisao mnogo pisama, osobito biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, koji su u većini spisi velike duhovnosti. Vrlo čvrst, zajedno s poticanjem na ustrajnost, on je izricao uvjerenje da komunizam ne će dugo trajati. Danas, dok mi gotovo jedva vjerujemo, to se događa pred našim očima. Ali , budimo uvjereni, da je to plod mnogih molitava, mnogih suza i mnogih patnja.“
Poput svoga Učitelja Stepinac je svojim životom posvjedočio evanđelje ljubavi, kako nose naslov opsežne tri knjige o životopisu, dokumentima i svjedočanstvima koji su vezani za blaženog Alojzija Stepinca, a materijali sakupljeni od mons. Jurja Batelje. Stepinac je dopustio da bude raspet od komunističkih Kaifa i Pilata 20. stoljeća. No, usprkos današnjeg pokušaja od strane recikliranih komunista da se te Kaife i Pilate rehabilitira pod oznakom antifašizma (i Staljin je bio antifašist), oni su sramno nestali sa povijesne pozornice zajedno sa zločinačkom ideologijom komunizma, a Stepinac, poput svoga Učitelja, ostaje svijetli uzor bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja. Kako je rekao američki biskup Fulton Sheen, Stepinac je došao pred sud kao duhovni vođa Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svoga naroda i kao primjer za svijet.
Prof. Branimir Lukšić
Vaše pismo, 3. ožujak 2010.
NOVA OTKRIĆA O ZAMKAMA UDBE
Knjiga "Moja Polnoćka", otkriva zamke UDBE u Hercegovini 1957 godine. Autor
knjige Dr. Radoslav Marić, u knjizi opisuje kako ga je UDBA u Hercegovini
uvela u zamku 1957 i što se dogodilo poslije toga.
Što je interesantno, slučaj dr. Radoslava, sličan je slučaju Bugojanske
grupe. U knjizi sam našla jako mnogo identičnih ili skoro istih dogadjaja u
životu Dr. Radoslava Marića i nas članova Bugojanske grupe. Dogadjaji sa
Dr. Marićem i sa nama članovima Bugojanske grupe jasno ukazuju, Bugojanska
grupa i Dr. Marić uvedeni su zamku po istoj urotničkoj UDBI-noj mreži.
Pogledajmo samo neke do tih sličnih dogadjaja.
Stranica knjige 98: Čovjek se predstavio pod imenom: Frane Peskura. Nije
točno precizirao, ali je rekao, iz Zagreba je pobjegla jedna veća grupa
intelektualaca i da su u inozemstvu organizirali vladu.
Sličan dogadjaj u Australiji: Šesdesetih godina 20 vijeka, Jure Marić i
Franjo Turk dvojica najmoćnijih vodja Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva,
nama su govorili: "U Hrvatskoj i BiH, hrvatski intelektualci koji žele
Slobodnu Državu Hrvatsku, ujedinili su se u Hrvatskoj i rade na rušenju
Jugoslavije. Medju tim intelektualcima ima Komunista, Domobrana i Ustaša".
Stranica 99: On (Peskura) je pritekao sa pitanjem. Znali li što se dogodilo
Andriji Hebrangu. Strijeljan je, zato što nije htio potpisati da se Srijem
priključi Srbiji, nego da mora ostati u Hrvatskoj.
U Australiji: Sličnu priču o Andriji Hebrangu nama je ispričao Jure Marić.
Jure je nama uvjerljivo tvrdio, Hebranga su objesili jer se pobunio kada je
Tito jedan dio Srijema priključio Srbiji. Mi smo vjerovali Mariću.
Stranica 159: Ja nisam vjerovao partizanima sve dok nisam sreo Franu
Peskuru.
Isti slučaj sa nama: Ni mi članovi Bugojanske grupe nismo vjerovali
partizanima, sve dok nas Jure Marić nije uvjerio u njegovu priču o Andriji
Hebrangu.
Stranica 98: On (Peskura) treba ljude na terenu, kada poziv dodje. Kao što
je bilo 10 travnja 1941.
Slične riječi Jure M., Franje Turka: Ova dvojica govorili su nama, Bratstvo
treba biti vojnički spremno kada dodje vrijeme da se stvori Slobodna Država
Hrvatska. Dobro vojnički istrenirani Bugojanci su otišli u akciju,
uvjereni po vodjama Bratstva, da je u Hrvatskoj i BiH, zrelo vrijeme za
sveopći ustanak Hrvatskog naroda. Kako se danas zna, sve je bila laž.
Bugojanci su uvedeni u jugoslavensku zamku i likvidirani.
Stranica 107: Tvrdio je (Peskura) da sam ja jedan neozbiljan mladac..
Kritizirao je moju neozbiljnost i lijenost.
Isto se dogadjalo u Australiji: Dok je nama vodstvo Bratstva ispiralo mozak,
često smo i mi bili slično kritizirani. Najgori u kritikama bili su Srećko
Rover i Ivan Blažić. Oni su nam srdito govorili, vi ne znate ništa, vi ste
Titovi školarci. Takve kritike bile su česte, i unosile su u nas osjećaj
krivnje. Rezultat kritika bio je, mi smo postali poslušni janjci.
Stranica 158: Ruža Perić - Petričuša kazala je da su zbog mene (m.o. Autora
ove knjige) ubili šest ljudi u Širokom Brijegu, jer sam ih ja "izdao" Autor
knjige Dr. Radoslav Marić dalje piše kako su o njemu raširene razne
svinjarije.
Isti slučaj i sa mnom: UDBA-ši su i o meni raširili bezbrojne lažne optužbe.
Od svih laži, najmonstruoznija lažna optužba na moj račun bila je, da sam
ja htjela otrovati djecu dvojice iz Bugojanske grupe, djecu pok. Mirka
Vlasnovića i Ilije Glavaša.
Stranica 163: Peskura se prvi puta pojavio u našoj sobi...i njegove
zahtjeve da napravimo nešto veliko. Da dokažemo da smo dostojni njegovog
povjerenja.
Isto se dogadjalo u Australiji: Nešto veliko tražilo je i vodstvo Bratstva da
učini mladi Hrvat kojeg su naveli da se učlani u Bratstvo. To nešto veliko,
trebalo je biti dokaz vodjama Bratstva, da je osoba dostojna njihova
povjerenja, da je dostojna da postane član Bratstva. U najviše slučajeva,
mladom Hrvatu dana je bomba da je baci na jugoslavensku trgovinu ili
putničku agenciju.
Stranica 456: Komunističke vlasti su progurale svoje odane ljude u
sjemenište, a jedna od tih je bio i Frane Peskura.
Kao u Bratstvu: A. Sarić vrlo istaknuti član vodstva Bratstva, bio je u
sjemeništu. I Marko Mijić bio je u sjemeništu. Na račun otrova koje je on
odnio iz Australije u Jugoslaviju prije Bugojanske akcije, Bugojanci su
bili lažno optuženi da su htjeli otrovati beogradski rezervoar vode. Mijić
je po povratku u Jugoslaviju ostao tamo ugodno živjeti. A. Šarić poslije
pada Jugoslavije vratio se u Hrvatsku gdje živi ugodno, gdje je nastavio
njegovu prljavu robotu.
U knjizi "Moja Polnoćka" ima još sličnih dogadjaja, u životu Dr. Radoslava i
životu nas članova Bugojanske grupe. No, mi nismo jedini bili žrtve UDBE.
Hrvati su uvodjeni u UDBI-nu zamku od stvaranja UDBE, OZNE, do danas. Strani
i unutarnji mrzitelji Hrvata, koristili su i koriste iste ili slične metode da pobiju što više Hrvata ili im razore živote. To je sve u planu istrjebljenja Hrvatskog naroda.
Ružica Andrić
Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe
Prenosimo..., Zagreb, 2. ožujka 2010.
Poziv na potporu!
Kameradi i suborci, prijatelji i znanci!
Hrvatska braćo i sestre!
Obraćamo vam se kao provjerenim domoljubima svjesnima neprijateljske ugrozbe kojoj je Hrvatska izložena. Kako i sami znadete, tamni su se oblaci nadvili nad naciju i državu Hrvata. Hrvatska je danas prepuštena na milost i nemilost koaliciji anacionalnih domaćih izdajica i judeomasonskih "neimara" novoga svjetskog poretka. Ugroženi smo kao nikada u svojoj tisućljetnoj povijesti. Na putu smo da izgubimo doslovno sve, ako se žurno ne dignemo na pravedni otpor!
NOVA HRVATSKA DESNICA, kao i do sada, nastavlja u najtežim uvjetima svoju državotvornu nacionalnu borbu. Najbolji je dokaz njezina ispravnog stava okolnost da su se sve budale i hulje protiv nje urotile, da ju nenarodni režim, kao jedinu stranku, nije ushtio registrirati, da su židovskim rovarenjem, čak i u Chicagu kamo su se sklonile, privremeno zakočene desničarske novine Ultimatum!, najradikalniji glas narodnoga bunta i volje za samoodržanjem.
Hrvatska braćo i sestre!
Od prvoga siječnja 2010 brojimo takozvano osno vrijeme, tisuću dana ključnih za spas hrvatske Države i Nacije te za početak njihove temeljite obnove. Mi ćemo i nadalje, a osobito u tom usudbenom razdoblju, biti dostojni zadaći koja nas je dopala, ispunjat ćemo svetu dužnost spram hrvatskoga roda.
U uvjetima posvemašnje marginalizacije i ostracizma, prešućivanja, embarga i progona, međutim, potrebna nam je intelektualna i politička, moralna i materijalna pomoć. Potrebni su nam novi, nepotrošeni, nekompromitirani, beskompromisni, pošteni i marljivi, samozatajni i odani, domoljubni i stegovni ljudi.
Potrebna nam je i novčana potpora. Želimo ojačati naše redove, pospiješiti borbene kapacitete. Želimo razgranati našu djelatnost, pokrenuti nove projekte i akcije, obnoviti desničarske novine Ultimatum!, izdavati publikacije, priručnike, knjige Mladena Schwartza i drugih naših pripadnika.
Ova država na izdisaju ne će nam i ne može pomoći. Zato se obraćamo vama, nacionalnim i državotvornim Hrvatima. Budite uz nas, pridružite nam se u svetoj borbi za Dom!
Koliko možete, poduprite našu borbu financijski kao sponzori, donatori ili mecene. Naručite veće količine knjiga Mladena Schwartza. Pronesite ovaj apel svojim suborcima. Pokažite da u ovom narodu još ima takvih koji zdravo hrvatski dišu, koji se ne daju zastrašiti, i pripravni su na osobnu žrtvu za ljubav svete nam Domovine. To smo dužni našoj junačkoj mladosti, koja je pala da bi Hrvatska živjela i opstala bez stranih tutora, a ne da bismo je prodali i rasprodali kozmopolitskim vagabundima.
Jamčimo vam da će svaka kuna biti potrošena na napredak naše borbe: za opremu ureda, promičbeni rad, putovanja po terenu, djelatnost s mladeži, posvemašnje snaženje našega pokreta. Ne dajte zadovoljstvo neprijatelju da zakoči našu djelatnost!
Solidarnost se uvijek isplati. Na kraju puta čeka nas uistinu slobodna i suverena, samostalna i nezavisna Država Hrvatske Nacije. Jedina alternativa jest sramotna kapitulacija i nacionalna smrt.
Borba se nastavlja - za Dom Spremni!
GLAVNI STAN NOVE HRVATSKE DESNICE
[Priloge iz Domovine molimo upućivati poštanskom uplatnicom,
a iz inozemstva putom Western Union uplate. Oboje na naslov:
Ankica Lučić, Bolmanska 6, 10000 Zagreb / Hrvatska.
Tel./Fax: RH-Zgb.-3700-169.
Munjopis (e-mail): mschwartz@inet.hr]
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ osamnaesti dan
Autoritet
Na putu usavršavanja u viši narod neophodan je i autoritet koji je iskovan na Ispravnom putu. U njemu se objedinjuju sve prave vrijednosti. Narodu bez autoriteta pravih vrijednosti vlada nered u duši i u razumu, s vremenom zavlada u cijelom životu, pa od njega napravi lutalački narod koji ne napreduje, koji se ne usavršava, nego nazaduje. Znajući to, kao i to da su još veće posljedice za narod ako vjeruje u lažni, nevrijedni autoritet, Prorokovođa odluči progovoriti o autoritetu. Zato se taj dan odjenuo u posebnu bijelu odjeću, a u desnoj ruci je nosio zlatni štap. Okupljenom narodu reče:
- U usavršavanje spada i vaš odnos prema autoritetu. Odnos prema autoritetu ne smije biti ni podložnički, odnos slijepe poslušnosti, niti oholo negatorski, nego odnos kritički, tj. provjeren razumom i životnim iskustvom. Autoritet mogu imati stanovite vrijednosti i ideje, osobe i institucije. Prema svima trebate imati odnos istodobnog povjerenja i kritičkog ispitivanja je li ono u skladu s razboritošću i razumom, je li u skladu s moralnim i dostojanstvenim životom i ljudskim pravima. Jedino takav odnos je odnos Ispravnoga puta. Jer neke su vrijednosti nadvremenske, vječne, a neke se tijekom vremena mijenjaju ili nestaju. Da o ideologijama i idejama kao i institucijama i ne govorimo, jer one su mnogo više podložne vremenu. S promjenom duha vremena i one poprimaju novo značenje ili uopće nestaju, jer ih zamjenjuju druge. Drugo, nikad ne smijete dopustiti da bilo koja vrijednost, ideja, osoba ili institucija postane autoritarna, jer je to otuđujuće za vas, jer vam to oduzima slobodu i dostojanstvo. Čovjeku i njegovoj slobodi naročito prijeti opasnost od autoritarnosti osoba i ideologija.
Između ostaloga, primijetio sam među vama jednu takvu zabludu glede autoriteta, i to autoriteta predsjednika države. Ta zabluda vam oduzima snagu, hrabrost i odlučnost, sve vrline Ispravnoga puta. Ta se zabluda odnosi na vaš odnos prema predsjedniku države kao neprikosnovenom, neporecivom i nedodirljivom autoritetu. Iz toga odnosa proizlazi da predsjednik, samim tim što je predsjednik, zaslužuje, pače i obvezuje, na poštovanje, pa i strahopoštovanje i nepovredivost njegova fizičkog i moralnog integriteta. Vaša zabluda proizlazi iz nerazlikovanja autoriteta funkcije od autoriteta osobe koja je obnaša.
Ta zabluda potječe iz povijesnoga razdoblja vladavine monarhije (prvenstveno apsolutnih, predustavnih monarhija). Monarsi su tada bili i izvor prava i pravednosti, i primjenjivači i djelitelji njihovi. Međutim, u demokraciji takvo apsolutno poštovanje zaslužuje samo funkcija, ali ne i svaki njezin obnašatelj. U naravi je demokratskih načela da je svaki njihov obnašatelj reizboran i smjenjiv. Predsjednikovo obnašanje funkcije je sankcionirano ustavom i zakonima, te općenito interesom i dobrom države i naroda. Zbog povreda ustava i zakona predsjednik je smjenjiv, a u slučaju zločina, naročito onoga najvećega - zločina veleizdaje, kažnjiv je i smrću. Povijest je puna primjera kažnjavanja smrću careva i kraljeva i predsjednika država. Ako je i za koga opravdano propisivanje i kažnjavanje smrću, to je opravdano za šefa države. Jer nitko ne može toliko zla nanijeti državi i narodu na čijem je čelu kao šef države. Jedino on može napraviti zločin protiv cijeloga naroda i nacije (npr. veleizdajom), dakle protiv najvećega broja ljudi. Ako se takav zločin ne bi kažnjavao smrću, to bi ponižavalo državu i njezino značenje za čovjeka. Upravo njezinoj vrhovnoj, najvećoj vrijednosti odgovara i najveća kazna, što potvrđuje njezino dostojanstvo i vrijednost za pojedinca i za naciju. I nikakav prigovor krajnosti tu ne stoji, jer upravo krajnosti daju si međusobni smisao i opravdanje. Tek negacija života - smrt, daje pravi smisao životu. Ukinuće smrtne kazne za počinjene najteže zločine ponižava i obezvrjeđuje život. Relativizira ga, pa zločin više nije zločin u svom strašnom negativitetu života, on se pretvara u nešto između života i smrti, što je jednako važno, zatim očekivano, te na koncu tolerirano tek s malom nelagodom. Ukinuće smrtne kazne je došlo s duhom liberalnog vremena od
lažnih humanista, od slabića bez krjeposti koji nemaju dovoljno volje za život, ni hrabrosti za smrt za prave vrijednosti.
Moralno je i sasvim dopustivo, narod ima pravo na pobunu protiv predsjednika, pravo na njegovo kažnjavanje smrću, na regicid. Moderne demokracije obično propisuju vrlo komplicirane i teško provedive procedure za smjenu i kažnjavanje predsjednika države. No, narod i njegova prava su iznad svih tih propisa i procedura. I u pravilu diže bunu i kažnjava mimo i ustava i zakona, po izvanrednim mjerama koje sam donosi. To je i opravdano jer samo je narod izvor i nositelj suvereniteta, a predsjednik i druga tijela državne vlast samo izvršitelji toga suvereniteta. Stoga je narod sa svojom voljom i iznad ustava i zakona jer - ako su oni i donijeti njegovom voljom - on ima pravo tu svoju volju i promijeniti. Isto tako, neodgovorna demokracija neprecizno i maglovito propisuje i djela za koja se može predsjednika smijeniti i kazniti. U načelu, uvijek kad predsjednik na tu funkciju dođe uzurpacijom, nasiljem ili izdajom državnih interesa te podvrgne interes vlastite nacije stranoj sili ili koaliciji sila, on pravi zločin veleizdaje za koji ga narod ima pravo smijeniti i kazniti smrću.
Zato, dragi sinovi i kćeri Hrvatske, ne gajite ropsku, kmetsku skrušenost i pokornost prema svakom predsjedniku. Čovjek je biće slobode, i ako to prestane biti, prestaje biti i čovjek u svojoj punini. Vi ste slobodan narod, imate pravo na pobunu, na ustanak protiv svoga predsjednika koji vam oduzima osobnu ili nacionalnu slobodu, koji nedostojno, štetno i amoralno obnaša funkciju predsjednika, koji krši vaša ljudska prava, jer tim činima pravi zločin veleizdaje; imate ga pravo smijeniti i kazniti, pa i smrću. Istina, funkcija predsjednika države je središte nacionalnoga bića, njegov sveti i nepovredivi supstancijalitet. Ali tko je obnaša protivno njezinoj naravi, taj pravi zločin protiv naroda.
Zato ne zapadajte u anarhističku i liberalističku zabludu glede autoriteta i njegove važnosti u životu pojedinca, nacije, društva i države.
Sva tri ta entiteta imaju autoritet koji trebate racionalno poštivati, a ne kao liberali negirati moralni autoritet društva i države. Ti bezumnici, koji zagovaraju neodgovornu slobodu, dopustili bi da im i država propadne za takvu slobodu. Za njih je svatko za se najviši autoritet i ne postoji nikakav viši, pogotovo ne viši društveni autoritet koji bi smio korigirati individualni. Oni koji tako misle ne razlikuju osobno dostojanstvo i savjest te kako ih uskladiti s društvenim autoritetom. Isto tako, kao što nabrojeni entiteti i vrijednosti imaju autoritet koji treba poštivati, trebate poštivati i autoritet svojih prvaka i vođe. Osim toga, trebate čuvati i poštivati i međusobni (horizontalni) autoritet i dostojanstvo svake osobe. Svi ste vi dio autoriteta kao dio bitka, a on je po bitku. Arijcima, čiji ste i vi sinovi, prvima je dano da ga spoznaju i oni ga razdijeliše na četiri razine po kojima se bitak i društvo i nacija i svaki pojedinac održava na svojoj razlikovnoj razini. U vidljivu svijetu, u različitim vremenima i u različitim narodima se različito očituje, ali nikad ne nestaje. Kad ga uzmanjka zavlada kaos i tada svijet nazaduje.
Neodgovorna demokracija negira potrebu i ulogu vođe u političkoj sudbini naroda. Te otrovne ideje među vama šire pismoznanci kao vaši unutarnji neprijatelji, kao i gospodari svijeta, vaši vanjski neprijatelji. Ti vanjski neprijatelji, antikomunistička ljevica, koja upirući prstom i podsjećajući te na komunističke diktatore kao vođe, nagovara te na neodgovornu demokraciju, takvu u kojoj nema potrebe za vođom jer je vođa, po njima, rješenje za psihološku bijedu mase. Oni tako kvare tvoju od naravi ti danu svijest i osjećaj da je svakom narodu i naciji potreban vođa. No, lukavci to dobro znaju, a tebe nagovaraju samo zato da oslabe tvoj osjećaj za autoritet, odnosno da ti oni nametnu vođu kojega oni izaberu prema svojim interesima. Koji će slušati njih, a tvoje interese prodavati i izdavati. Uostalom, to ste vidjeli kada su vam oblatili Drugoga i nametnuli vam Čergaša Haškića.
A vođa nije rješenje za psihološku bijedu mase (Freud) kao prevarant, karijerist, kao prodavatelj iluzija, nego kao izbavitelj iz bijede. On nije poslan da narodu bijedu učini podnošljivom, nego da je ukini, on je soter, izbavitelj iz bijede. Njegova riječ nije opijum za
mase, nego pravi lijek za njihov duh, što im budi moral i opravdanu nadu, ali ukazuje i na žrtvu. Njegovo djelo, koje ne počini bez mnoštva, njihov je spas ili propast, njihova je ali i njegova sudbina. To je povijest kojoj nismo uvijek gospodari. Velikim duhovnim i političkim vođama objavljene su i velike istine. Odatle njihova karizma, njihova pozvanost predvodništva, jer je njihovo mišljenje i djelo istinito u svom vremenu, a ima udjela i u vječnome.
Veliki ljudi kao što su vođe ne stvaraju se odgojem i izobrazbom. Oni se rađaju kao vođe. Oni su iznad svih odgojitelja i učitelja.
Autoritet kao Ime Oca ne samo kao označitelj, nego i kao vladar jest vladar neumrli. Stoga ne gubite snagu osporavajući ga uzaludno. Zar zaista ne spoznaste odakle snaga moje vječnosti?
Tako bi i prođe i osamnaesti dan učenja Ispravnoga puta.
Vaši savjeti...
Kako se nositi sa rakom prema Johnu Hophinsu?
1. Svaka osoba posjeduje stanice raka u svom organizmu. Stanice raka se ne mogu identificirati standardnim testovima, sve dotle dok ne dostignu broj od nekoliko milijardi. Kada liječnici kažu pacijentu da više nema malignih stanica, poslije terapije, to samo znači da se testom ne mogu identificirati stanice raka, jer je njihov broj smanjen na nivo koji se ne može registrirati.
2. Stanice raka se pojavljuju u životu svakog čovjeka 6 do 10 puta.
3. Kada je imuni sustav čovjeka dovoljno jak, stanice raka se uništavaju i sprječava se njihovo umnožavanje.
4. Kada osoba ima rak to nagovještava da je došlo do smanjenja hranjivih materija. Razlozi se mogu tražiti u genetici, životnoj sredini, hrani ili načinu života.
5. Da bi se ovo smanjenje nadoknadilo, potrebno je promijeniti ishranu kako bi se poboljšao imuni sustav.
6. Kemoterapija podrazumijeva uništavanje stanica raka, ali takoder uništavanje i zdravih stanica u koštanoj srži i digestivnom traktu, a takoder može doći da oštećenja jetre, bubrega, srca, pluća i dr.
7. Zračenjem se, pored uništavanja stanica raka, sagorijevaju i oštećuju i zdrave stanice i organi.
8. U početku se kemoterapijom ili zračenjem smanjuje veličina tumora. Medutim, daljnjom primjenom kemoterapije i zračenja, nema više rezultata kod eliminacije tumora.
9. Kada u organizmu ima previše toksina nastalih kemoterapijom i zračenjem, imuni sistem je poljuljan ili uništen, što dovodi do toga da osoba postaje podložna raznim vrstama infekcija i drugim komplikacijama.
10. Kemoterapija i zračenje može dovesti do mutacije stanica koje postaju rezistentne i teško ih je uništiti. Operacijom se takoder može uzrokovati širenje stanica raka.
11. Preporučuje se da stanice raka ne treba hraniti i tako poticati njihovo umnožavanje.
a. Šećer hrani stanice raka. Izbacite šecer i time ćete odstraniti vrlo značajnu hranu stanicama raka. Zamijene za šecer su takoder štetne. Bolje su prirodne zamijene u vidu meda ili melase, ali u vrlo malim količinama. Kuhinjska sol posjeduje štetne dodatke koji joj daju bijelu boju. Umjesto nje preporučuju se Bragove amino-kiseline ili morska sol.
b. Mlijeko potiče organizam da proizvodi sluz, pogotovo u digestivnom traktu. Sluz hrani stanice raka. Izbacivanjem mlijeka i zamjenom sa nezasladenim soja mlijekom, stanice raka će „gladovati'
c. Stanice raka bujaju u kiselom okruženju. Mesna dijeta je kisela i bolje je jesti ribu i malo piletine nego junetinu i svinjetinu.. Meso takoder sadrži životinjske antibiotike, hormone rasta i parazite, koji su svi štetni, pogotovo za oboljele od raka.
d. Dijeta koja se sastoji od 80% svježeg povrća i sokova, žitarica, klica, jezgra i malo voća stvorit će alkalnu sredinu u organizmu. 20% ishrane može biti kuhana hrana, uključujući fažol. Sokovi od svježeg povrća proizvode žive enzime, koji se lako apsorbiraju i dospijevaju na stanični nivo u roku od 15 minuta, čime se hrani i potiče razvoj i rast zdravih stanica. Da biste omogućili živim enzimima da stvaraju zdrave stanice, pokušajte piti svježe sokove od raznog povrća. Jedite sirovo povrće 2 do 3 puta na dan. Enzimi se uništavaju na temperaturi od 40°C.
e. Izbjegavajte kavu, čaj, čokoladu jer imaju visok nivo kofeina. Zeleni čaj je mnogo bolji i ima sastojke koji pomažu borbu protiv raka. Treba piti nezagadenu ili filtriranu vodu da bi se izbjeglo konzumiranje toksina i teških metala, koje sadrži voda iz slavine. Destilirana voda je kisela i treba je izbjegavati.
12. Proteini iz mesa se teško probavljaju i potrebno je mnogo enzima za probavljanje. Neprobavljena hrana ostaje u utrobi i uzrokuje stvaranje dodatnih toksina.
13. Zidovi stanica raka prekriveni su otpornim proteinom. Suzdržavanjem od konzumiranja mesa oslobađa se više enzima, koji napadaju proteinske zidove stanica raka i omogućavaju prodor obrambenih stanica koje uništavaju stanice raka.
14. Neke materije podižu imuni sistem (IP6, flor, antioksidanti, vitamini, minerali EFA i dr.) i omogućavaju da obrambene stanice organizma uništavaju stanice raka. Vitamin E omogucava ubijanje stanica raka, što predstavlja normalnu reakciju organizma u uklanjanju oštećenih, nepoželjnih i nepotrebnih stanica.
15. Rak je bolest uma, tijela i duha. Aktivan i pozitivan um pomaže u savladavanju raka. Bijes, netolerancija i gorčina stvaraju u tijelu stres i kiselost. Njegujte duh ljubavi i praštanja. Naučite da se opustite i uživate u životu.
16. Stanice raka ne napreduju u sredini sa puno kisika. Tjelesne vježbe i duboko disanje dopremaju više kisika do stanica. Terapija kisikom osigurava uništavanje stanica raka.
Ne koristite plastičnu ambalažu
Ne zamrzavajte vodu u plastičnim bocama
Ne koristite plastično sude u mikrovalnoj pećnici!
Kemijski element Dioxin uzrokuje rak, posebno na dojci. Dioksin je visoko toksičan za stanice našeg organizama. Zato ne zamrzavajte vodu u plastičnim bocama jer se na taj način oslobada dioksin iz plastike. Nedavno je dr Edvard Fudjimoto, welness manager u bolnici Castle, govorio na televijiji o zdravstvenim rizicima. Tada je govorio o dioksinu i njegovom štetnom djelovanju na ljude. Rekao je da ne smijemo grijati hranu u mikrovalnoj pećnici u plastičnom sudu. Ovo se pogotovo odnosi na hranu koja sadrži masnoće. On navodi da kombinacija masnoće, visoke temperature i plastike oslobada dioksin koji prodire u hranu i na kraju u stanice organizma. Umjesto plastike on preporučuje upotrebu stakla, kao što je vatrostalno, pireks ili keramika, koji ne sadrže dioksin.
Dakle, hrana koja je pakirana u plastiku, mora se izvaditi i podgrijati u nečem drugom. Papir se može koristiti ako znate od čega je izraden. Ipak je najsigurnije koristiti vatrostalno staklo. On je takoder podsjetio da su neki restorani brze hrane zamijenili plastičnu ambalažu sa papirnom. Dioksin je bio jedan od razloga. Takoder je podvukao da je plastična ambalaža jednako opasna i ako se koristi za poklapanje sudja u kome se grije hrana u mikrovalnoj pećnici. Umjesto plastike, upotrijebite papir za pokrivanje hrane u mikrovalnoj pećnici.
Zagreb, 23. veljače 2010.
Otvoreno pismo hrvatskim kardinalima,
nadbiskupima, biskupima i svećenicima!
Sada, kada se otvaraju nove i obnavljaju stare biskupije, na prostoru RH, što bi trebalo i cijelom, povijesnom domovinom Hrvata, postavlja se pitanje-kada će se obnoviti kneževsko-kraljevska biskupija u Zvonimirovu gradu - Kninu? Ova Kninska biskupija se spominje čak 1040. godine. Postojala je kroz dugih osam stoljeća, točnije 815 godina, sve do 1855. godine. Tada se spominju stare kninske katedrale Sv. Marije, uz kninski kaštel i u nasljeđu Biskupija. Sjetimo se da je u Kninu boravio hrvatski knez Branimir, a stolovao kralj Zvonimir. od 1075. do 1089. godine, kao i kralj Petar Svačić, sve do svoje pogibije na Petrovoj Gori 1097. po kojemu se ova Gora zove Petrovom sve do danas. I neovisno do svega, kojoj biskupiji danas pripadaju kninski prostori, trebalo bi obnoviti Kninsku biskupiju (hrvatskih kneževa i kraljeva) kao povijesno tlo naše slavne kneževsko kraljevske baštine. I upravo to su nam tuđinci otimali i svojatali sve do najnovijih "olujnih" dana našega Hrvatskog obrambenog rata.
A tko je sve u međuvremenu haračio hrvatskim kraljevskim Kninom može se ukratko prikazati i ovdje. Zna se da su kninsku tvrđavu utemeljili hrvatski kneževsko kraljevski vladari, a dograđivali slavni hrvatski plemići Nelipići pri kraju. Inače, Kninom su vladali Osmanlije, od 1552. do 1688., zatim Mlečani sve do 1797. pa Austrija do 1805. kada dolaze Francuzi samo do 1813. Iza njih opet Austrija do 1918. pa prva Jugoslavija do 1941. onda ponovno Hrvati - NDH do 1945. - pa druga Jugoslavija sve do 1990. odnosno do 5. kolovoza 1995. godine. Konačno su neprijatelji otjerani iz Knina, velikom hrvatskom pobjedonosnom "Olujom" kada se Knin konačno oslobađa višestoljetnog tuđinskog terora i ropstva.
Za to je sada došlo vrijeme da Katolička Crkva u Hrvata obnovi ovu osmostoljetnu kneževsko kraljevsku Kninsku Biskupiju. Nemamo se mi Hrvati više nikoga plašiti! Mi smo nakon višestoljetne robije pod raznim tuđincima, svojim vlastitim snagama, uz pomoć Božju, slomili svekolike tuđinske najezde za sva vremena. Iako još uvijek ima domaćih izdajničkih struktura kojima ne bi smetala ponovna balkanizacija Knina i cijele domovine Hrvatske. Zbog toga svega obnova hrvatske kneževsko kraljevske, Kninske biskupije je imperativ našega i budućih vremena. Neka nam se obnovi Kninska Biskupija kao nedavno Sisačka! Neka procvjetaju zemni ostaci naših mučenika po našim svetištima!
Mate Ćavar
Vaš stav...
DUH ZAGREBA
Zagrebačke teze
Nove Hrvatske Desnice
za hrvatsku osloboditeljsku borbu
1. Državotvorni nacionalizam
2. Pravednost i solidarnost
3. Vođa - Elita - Narod
4. Opća mobilizacija hrvatske desnice, hrvatske vojske i iseljene Hrvatske
5. Politizacija vojske, militarizacija politike
6. Rušenje Europske Unije iznutra, sinergijom zdravih snaga u europskim narodima
7. Novi Narod: uzdizanje hrvatskoga naroda na višu razinu Bitka
8. Nacionalna revolucija - nacionalna diktatura
9. Protiv uresnih popravaka; podvlačenje crte. Stvaramo Sve Novo.
Ove sam Teze napisao po uzoru na svoje glasovite povijesne Teze Lunda, koje su u tadašnjem razdoblju (1978 i dalje) trebale poslužiti formiranju široke, radikalne državotvorno-nacionalističke fronte za uspostavu suverene, slobodne, samostalne, neovisne Hrvatske Države. Danas, u ambijentu restaurirane jugovine na minijaturnom, poluhrvatskom prostoru, borba se nastavlja, i trebaju joj trenutku primjereni naputci. Ovdje sam tek sažeo kompleksnu problematiku i obimnu sadržinu naših revolucionarnih programa, izloženih u nizu dosadašnjih napisa te u onima koji tek slijede.
U nastavku, radi prisjećanja i usporedbe, donosim i svoje Teze izvorno nazvane Duh Lunda:
1. Nacionalna pomirba i općehrvatsko jedinstvo
2. Djelatna sveza Domovine i Izbjeglištva
3. Razvoj vlastitih snaga i oslon na njih
4. Nadideologijska nacionalna borba
5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada
6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe
7. Povezivanje sa svim vjerodostojnim nacionalno-osloboditeljskim gibanjima u svijetu
BORBA SE NASTAVLJA - ZA DOM SPREMNI!
Mladen Schwartz
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ sedamnaesti dan
O jadikovci “Naš narod ne valja”
Po svom običaju Prorokovođa se rano ustao i šetao po livadama punim racvjetalih maćuhica poslije kiše. Blagi osmjeh mu je titrao na usnama, s radošću je promatrao narod koji se po njegovoj uputi svako jutro kupao i umivao u kao biser čistom djevičanskom gorskom izvoru. Odjednom se prene iz razmišljanja i reče:
- Ima medu vama mnogo posustalih, malodušnih koji razočarani postojećim stanjem društva i države govore “naš narod ne valja”. Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika, demagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion making), a stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre, “pročita” i ne postupi po njihovu nagovoru, onda se žale “naš narod ne valja”, glup je.
Razočarani domoljubi, oni izigranih ideala, govore mi smo nesretan narod, za prvake biramo pogrešne ljude koji nas uvijek izdaju, itd. I, zaista, pitanje meritornosti naroda u političkim pitanjima jedno je od najtežih u političkoj teoriji i praksi. U političkoj teoriji postoji još od stare Grčke naovamo, kroz cijelu povijest, dvostruka tradicija političkoga mišljenja i postupanja o ovom pitanju. S jedne strane je elitističko stajalište da je narod masa (u balkanskoj, svrabskoj tradiciji: stoka), nepokretna i nedjelatna, a da je u povijesti djelatna i važna tek ako je vodi elita. (Heraklit: “Jedan vrijedi koliko i deset tisuća ako je najbolji”), do narodnjačkog, u biti supstancijalističkog stajališta Vox populi, vox dei - glas, volja naroda je Božja volja. Treba poštivati narodnu volju jer je ona meritorna za sva pitanja. Pitanje je teško jer odgovor ovisi o predmetu o kojem se odlučuje, kao i o političkoj situaciji u kojoj se odlučuje.
Ovisno o tome i jedna i druga teza mogu biti točne i netočne. Inače, ontološki prosuđujući, genetski, a potencijalno i politički, elita i masa čine jedinstvo: iz mase se izdvaja elita, koja s vremenom nestaje, izumire, a na njezino mjesto dolazi nova elita, opet iz naroda, mnoštva. O ovom pitanju dovoljno sam vas uputio u mojoj poslanici Fenomenologija nacije.
I prvo, elitističko, (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca), i drugo supstancijalističko stajalište, možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj praksi. Prva teza: narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti njegov cilj? U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod 1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj - stvaranje neovisne i samostalne države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao najsposobnijega za vođu? Kako to da je narod tada bio “genijalan”, a sad po mnogima “glup” jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na svoju štetu. Naveli smo samo jedan, i to svježi, primjer, radi lakše prosudbe valjanosti narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u čemu je odgonetka?
Prije svega, valja napomenuti da je podvajanje naroda na elitu i masu osobito drago pismoznancima. Pritom naziv masa za narod ima pejorativno značenje i vi ga u tom značenju ne rabite. Nacija nije podvojena na elitu i masu, nego na elitu i neelitu. Pojam neelita nije pejorativan. Dapače. Ona kao pojam u sebi sadrži ocjenu da neelita potencijalno, u stanovitoj povijesnoj situaciji može postati elita, dok to masa ne može nikada. Kategorija neelite cijeni i uvažava narod, dok ga kategorija mase podcjenjuje.
Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i volje. I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na razini društva. Istina je, naime, da narod “sporije” misli od političkih tehničara, demagoga, i zato kasni u reakciji. Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina, zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji trebali bi umnogome neutralizirati taj nedostatak, ali javni mediji su u rukama i servis su suprotne strane. Štoviše, mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom zbunjuju, odvode od vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi. Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100% jedinstven u političkim pitanjima.
Osim toga, u nekim se slučajevima može govoriti i o predmetnoj, materijalnoj nekompetentnosti naroda. O općim pitanjima za koja nisu potrebna specijalistička znanja, narod intuicijskim genijem odlučuje nepogrešivo. Isto tako ako odlučuje o pitanjima unutar svoga političkoga iskustva, kao što su pitanja od općeg državnog ili društvenoga interesa. Međutim, jasno je da nije kompetentan za specijalistička pitanja kao što su pravna, medicinska, tehnološka i dr. Ali ako se i u tim pitanjima, koja zahtijevaju specijalistička znanja, pojavi opći aspekt, recimo pravednosti, jednakosti i sl., narod je također sasvim kompetentan. (Na tome se zasniva i institucija porotništva.)
Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče. Nacija kao cjelina također ima ideju razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje vlastitoga identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku naciju učionica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one “predmete” i za one “lekcije” života za koje su najmanje sposobni
Treće, nisu svi narodi jednako sposobni za svaku životnu lekciju: neki su bolji umjetnici, neki znanstvenici, neki ideolozi, neki religiolozi, neki filozofi, a neki pak političari. Tako su na Zapadu vodeći filozofi Nijemci (nekad su to bili Grci), umjetnici Talijani, Francuzi i Rusi, a vodeći narod, narod političkog genija je Albion. Pa kad je Shakespeare rekao da se svaki Albion rađa kao pravnik, mislio je zapravo da se rađa kao političar. Na žalost, taj njihov genij je hegemonijalan i destruktivan, sklon političkom teroru i zločinu.
Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnoga novca. Zato bi rodoljubi, koji su toga svjesni, bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu ću još govoriti.
Ako budete radili s dubokim povjerenjem u narod i njegov stvaralački genij, ako mu uspijete pokazati tko su stvarni krivci i izdajice, ako uspijete probuditi ponos i oduševljenje, probuditi zaspale ideale u njemu, pokrenut ćete ga. Tada ćete vidjeti da narod valja, a da ne valjaju narodni izdajice i bezumni pismoznanci.
Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili. Ali, na žalost, morate ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu našli ste se sa svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitoga života.
Teško, zaista je teško oživljavati mrtvi san. No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj. Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice ( Machiavelli ) i zmije (sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.
Tako bi i prođe i sedamnaesti dan učenja Ispravnoga puta.
Podsjetnik..., 14. veljače 2010.
NAKNADNO OTKRIĆE
Piše: fra Martin Planinić
Danas sam, 17. kolovoza 2009., našao koncept članka koji nisam mislio objaviti. Ali sada, kad smo dočekali rehabilitaciju četništva i proslavu pokolja hrvatskih civila, vjernika-hodočasnika s povratka nakon odane vjerničke počasti svetoj Ani, Gospinoj majci, Isusovoj baki, odlučio sam ovaj tekst urediti i objaviti, pa makar bio ismijan i izrugan. Zaslužuju moju žrtvu oni koji, nasilno umirući, za me padoše i svoje živote za Hrvatsku dadoše. Tekstu dajem naslov:
VELIČANJE ILI "VELIČANJE"
Ne mogu se složiti, da traženje istine o ustaškom pokretu i propagiranje uvjerenja o tom pokretu, stečena na temelju razgovora sa svjedocima i na temelju povijesnih vrela, može biti kažnjivo. Država koja zbog toga kažnjava svoje građane nema ni p od pravne države. Građani, zbog toga kažnjeni, mučenici su svoje savjesti.
Ne želim iznositi podrobno svoje uvjerenje, kako se ne bih izgubio u sitnicama. No, kakvo god ono bilo, i ja sam protiv veličanja ustaškoga pokreta, jer mjehur na vjetru nestaje, a prenapuhani balon puca.
Mnogo sam slušao o zabrani veličanja totalitarnih režima, ali još nisam čuo prave definicije tih i takvih režima. Zato bih zamolio da netko, ili mene osobno ili preko javnih medija, pouči i, u skladu s tom poukom, odgovori mi na pitanja s kojima ćemo se susresti u ovom izlaganju.
Dana 22. lipnja 2003. slavio sam svetu misu na Jazovki. Nakon mise održao sam predavanje i u tom sam predavanju postavio pitanje: Veličaju li se ili se umanjuju fašističke države ovako?
a, a, a, a, a
Ili se veličaju, odnosno umanjuju ovako?
A, A, A, A, A
Pitanja su bila retorska. I odgovorio sam na njih. Očekujem odgovor i od drugih.
Slična se pitanja nameću i glede veličanja ustaškoga pokreta u malim i velikim znakovima slova U (u i U ):
Veliča li se ustaški pokret ovako?
u, u, u, u, u
Ili možda ovako?
U, U, U, U, U
Budući da su slova odavno otrcana, pokušat ćemo ga veličati brojkama. Zato pitam: Veličamo li ga ovako?
0, 0, 0, 0, 0
Ili, možda, ovako?
1, 1, 1, 1, 1
Primjer s ništicom karikatura je veličanja. A s jedinicom? Nije veličanje. Jer, sporedna je protegnutost brojke u prostoru. Jedan je uvijek jedan, neovisno o njegovoj dimenziji. On je jedan i samo jedan i ima kakvu-takvu, koliku-toliku vrijednost. U prvom slučaju zanijekana je vrijednost ustaškom pokretu, pa bi takav oblik veličanja bio smiješan, a u drugom slučaju priznata mu je vrijednost, koja bilo kakvom protegnutošću u prostoru ne biva ni manja ni veća.
Kada je već ustaškom pokretu priznata vrijednost, što pokazuje drugi primjer i zakonska zabrana, koja bi bila suvišna bez priznavanja njegove vrijednosti, možemo upitati: Je li moguće veličati ustaški pokret likom brojke jedan? Da! Moguće je, ali stupnjevanjem. Jedan na prvu je jedan. A jedan na drugu i jedan na treću, iako je jedan, ipak mu je drukčija vrijednost. On je, naime, u prostoru: ili četvorni metar, ili posuda od tisuću litara. Jedan se ne može umanjiti ni kad ga stupnjujemo nulom. Jer, jedan na nultu je jedan. Zato bih mogao kazati, ako ne smijemo ustaše veličati stupnjevanjem broja jedan, bit ćemo utješeni činjenicom, kako im njihovi protivnici nisu uspjeli umanjiti njihovu veličinu. Veličina ostaje veličina. Ustaša ostaje velik u svom vojničkom i rodoljubnom dostojanstvu. U skladu je sa zabranom koja bi bila suvišna kad ustaše ne bi u sebi bili vrijedni i hvale dostojni.
Na osnovi ovog razmišljanja ne zanima me veličanje ustaškoga pokreta podizanjem ni na drugi ni na treći stupanj. Protiv toga sam. Zanima me, na temelju povijesne znanosti: Kakav je ustaša, kojega ne uzdiže slava niti ga umanjuje neprijateljska kleveta. To jasno i nedvosmisleno treba istražiti, objelodaniti i već jednom staviti točku na "U".
Od kobnog dana 15. svibnja 1945. do danas veličanje partizana nije prestalo. Ne smetam. Neka se veličaju i neka ih veličaju. Kao što je nemoguće ništicu veličati, kvantitetom u prostoru i bilo kakvim stupnjevanjem u računskoj operaciji, tako je nemoguće veličati i običnu ništicu, partizane-teroriste, koji su kidali vezne žice, rušili javne zgrade i dizali vlakove u zrak. Što je danas terorizam cijelom svijetu to je i djelovanje partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Koliko danas cijeli svijet ima pravo na borbu protiv terorizma, toliko, nimalo manje i nimalo više, imala je pravo i Nezavisna Država Hrvatska na borbu protiv partizana: vojno, policijski i sudski. Tko joj to pravo niječe, neka bude dosljedan pa ga zaniječe svakoj državi i ugroženom čovječanstvu.
Bio sam u Konjicu jedanaest godina. U tom mjestu i okolici dva su Bleiburga. Jedan je počeo 1941. Kad su Hrvati na drugim mjestima imali kakvu-takvu zaštitu, na tom području su godine 1941. konjički Hrvati stradavali od četnika, a drugi put od partizana, godine 1945., za Hrvate godine proklete.
Pred Božić 1942. partizani su pred ulazak civilnoga vlaka u Konjic dignuli ga u zrak. Ako to nije terorizam, onda nema terorizma ni kod dizanja njujorških blizanaca. Kakva borba za nekakvo oslobođenje može (o)pravdati taj teroristički čin?!?
Isti razlog koji je potaknuo današnju Hrvatsku na zabranu veličanja ustaša, potaknuo je i mene na pisanje ovoga članka. Kad se Hrvatska zgražala nad podizanjem spomenika našim doista zaslužnim ljudima: Juri Francetiću i Mili Budaku, nije joj ni palo napamet zgražat se nad činjenicom što već nepunih dvadeset godina dopušta polaganje vijenaca i paljenje svijeća pred spomenikom koji je podignula ustaška emigracija. Kada je već današnja Hrvatska pristala na to da časti blajburške žrtve pred takvim spomenikom, nije smjela reagirati na podignutu ploču Juri Francetiću u Slunju ni na tek podignuti spomenik Mili Budaku u njegovom mjestu Svetom Roku. Zatajila je logika!
Kad su već uklonjena obilježja ustaškim pojedincima, morala je današnja Hrvatska, u prašini ležeći, ponizno (za)moliti Europsku uniju da na svom sadašnjem, a nekoć na austrijskom teritoriju uništi ili ukloni spomenik što ga je podignula ustaška emigracija.
Red je upitati i zato pitam: Je li odlaskom nekoć u Bleiburg bilo nekakvo veličanje ustaša?! Da! Sigurno. Jer, 45 godina bio je kažnjiv dolazak na to mjesto. Zato bi trebalo vratiti tu komunističku praksu pa kazniti svakoga tko je samo prošao pokraj spomenika neprijateljske emigracije.
U tom slučaju, ako je istinito sve ono što se govori o NDH u Jasenovcu i ako će se poštivati nekakva logika, ne bi nitko smio otići u Bleiburg odavati počast vojnicima zlikovačke države ustašama i domobranima, unatoč činjenici da je većina stradalih moralno i pravno nevina. Trebalo bi, u skladu s logikom, zabraniti i javnu misu na tom mjestu te kazati: ne smetamo nikomu privatno moliti za njih, zabranjeno je to činiti javno, jer ne zaslužuju javnu molitvu oni koji su služili zlikovačkoj državi, makar bili nevini, i bez suda poubijani. Jer, ako su osuđeni bez suda državnoga, nisu i bez suda partijskoga. Pogubila ih je partija, koja nam je slobodu donijela. Partiju, dakle, koja je ubijala klasne neprijatelje svim mogućim sredstvima, ne vodeći računa o njihovoj nevinosti, moramo poštivati.
Mi koji smo bili slijepi - progledajmo: Ako je pravo rušiti spomen obilježja Juri Francetiću i Mili Budaku, ispravno je ustvrditi i kod te tvrdnje trajno ostati: Od danas pa unaprijed zabranjeno je javno slaviti misu za ustaške žrtve svugdje, a pogotovo pred spomenikom ustaške emigracije u Bleiburgu. Ne dopuštamo da najveća kršćanska svetinja bude javno okaljana.
Kajemo se i mi što skoro dva desetljeća častimo neimenovane ustaše, domobrane i zavedene civile. Ne ćemo nikada to više činiti. Obećavamo to partizanima, našim brcima za slobodu palima.
Ukoliko na to gnusno mjesto dođemo, doći ćemo sjećajući se velike partizanske pobjede i odati počast partizanima koji su na tom mjestu, vjerni partijskoj moralnoj maksimi, uništavajući klasnog neprijatelja svim raspoloživim sredstvima, počeli obračunavati s ustašama. I požalit ćemo što taj započeti posao nisu dokraja završili.
Pozvat ćemo na tu svečanost i narodnoga heroja Milana Bastu i održati mu zahvalni govor: Žao nam je što smo skrenuli s puta naše borbe i tekovina naše revolucije; što nije ostala Jugoslavija s bratstvom i jedinstvom naših naroda i narodnosti, i što su bivši borci na čelu s dr. Franjom Tuđmanom nasjeli ustaškim trikovima pa stvorili nekakvu Hrvatsku na ruševinama drage nam Jugoslavije.
Kunemo se krvlju i položenim životima svojih partizanskih boraca da ćemo se vratiti k idealima naše revolucije koja nije dopuštala Hrvatsku izvan Jugoslavije. Zato ćemo ponuđenu nam Balkanijadu pretvoriti u Treću Jugoslaviju. U toj Trećoj Jugoslaviji postojat će i Hrvatska kao pokrajina velike Srbije u kojoj će mirno živjeti svaki Hrvat, koji ne potječe od ustaške: bilo muške bilo ženske loze. I ustaški potomci koji odbace Nezavisnu Državu Hrvatsku kao zločinačku tvorevinu i prihvate najnoviju Jugoslaviju. Živjela tek obnovljena Jugoslavija na Blajburškom polju, gdje je započet obračun sa svima koji su zlikovačku NDH pomagali i koji su, potaknuti ustaškom promidžbom, bježali pred našom oslobodilačkom vojskom i kao vojnici i kao civili. Neka je vječna slava partizanima koji su vjerni partijskoj moralnoj maksimi počeli obračun s klasnim neprijateljima.
Neka se zato na tom časnom mjestu pokaju svi preživjeli partizani što su pogazili tu moralnu maksimu pa nisu dokraja svoj započeti posao dovršili. A da su ga završili, partizani bi bili jedini vojnici koji nisu zločinci. Jer, uradili su što su morali uraditi, vjerni istoj toj moralnoj maksimi: Uništiti klasnog neprijatelja svim sredstvima. A jesu li partizani zločinci? Da, ali ne zato što su ubijali, to im je moralna obveza i sveta dužnost, nego samo zato što nisu sve klasne neprijatelje poubijali. Zato će svaki posjet Bleiburgu biti prigoda preživjelim partizanima skrušeno se pokajati i svoj veliki propust oplakati.
Ploče-Tepčići, 25. kolovoza 2009. Fra Martin Planinić
Pisma Dida Vidurine, 11. veljače 2010.
Did Vidurina i Otvoreno
Pa ljudi moji šta je ovo došlo, zar je đava sve preuzea…
- Ma šta je dide, šta je bilo, skočismo mi da pomognemo didu svome…
Ma vićete dico moja šta je bilo…
- Evo sinoć, kako sam ono bija lano lega, ne da mi đava mira, Bože mi prosti, nešto me probada u križima pa ne mogu spavat i uključim ti ja televiziju, ništa ne sluteć, kad li tamo čujem ja spominju našeg Stepinca i odma me bola prođe, nu ne zadugo.
Čim ja malo protrlja oči i vidjeh vajne goste te emisije šta otvoreno se zove, i još čuh što zbore odma me obli ladan znoj i zamanta mi se pa sjedoh opet na otoman.
Aj sad što je takve goste pozvala sluganica vladajućih partija, jadna Hloverka, i što tako zbore razne jude poput Goldštajna, nekog nazovi akademika Strčića, pa još i kakvog takvog Banca, koji se i sam fata za glavu od svakojaki nebuloza komunjarskih đaka, al čoviku Rvatu se smuči kad čuje što zbore, da ne kažem nešto drugo, katolici Rebić Adalbert i Miklenić Ivan. Ljudi moji da čovik, Rvat i katolik, u one kasne sate, ne poviruje.
Te oni njihovi, antirvati, govore, a Hloki im klanjajući se do poda asistira, da Stepinac je bija naivan, ima je slabe savjetnike, upa je u žrvanj nekih pritajenih staljinista, te je on spašava neke židove ali nije osudija zločinački sustav ustaški i da ga je podržava i tražija samo neka popuštanja za neke zatočenike židove koji su kon, konve… đava ga lipa odnija …
- Ma konvertirali dide, konvertirali na kršćanstvo, uskoči nestrpljiva unučica Marica.
…tako je zlato didovo, k o n v e r t i r a l i na kršćanstvo, jedva izreče did i nastavi, a oni ka naši, e oni ti zbore da je on govorija tako da ga ne bi crni ustaše, štono povazdan kolju i banče, skratili za glavu…reče famozni, jel se tako kaže, teolog Adalberty i osta živ.
- Ali dide on je uvaženi naš teolog pa zna on bolje o tomu, reče, podsmjehujući se, unuk mu Ivo.
Ma more on biti šta oće, al za mene čovik nije onaj ko tako laže i izmišlja, reče did tražeć uzrujano duvan iako zna da ga od babe ne smije zapalit.
Jer sinko moj kako se, onda, tako naš Stepinac nije boja i komunista, staljinista kako reče onaj čiča Strčo…
- Ma akademik Strčić, prekide dida, opet, unučica Mara.
… ko da to nije isto, nastavi did, kako se on nija boja njih, koji su pobili preko šest stotina svećenika i onoliko naroda hrvatskoga, da će ga za glavu skratit kad je onako hrabro govorija o zulumima partizanskim dok je bija u njihovim lancima, a ustaša se kao boja, e…
- Bit će dide da ustaše nisu ono za što ih oni predstavljaju, pa oni su čuvali narod hrvatski pa kako nekomu može pasti da bi nešto zlo pomislili prema pastiru njegovu, a kamo li mu nešto nažao načinili, prekide ga mali Luka i reče da bi im svima bilo bolje da pročitaju onu knjigu o Stepincu što je napisa Ivan Gabelica..
Ma srce moje tako je, pogladi ga did milo po kosi, i pomisli kako bi istina lako izišla na vidjelo kad bi ovi naši jadni uglednici bili pravedni i neiskvareni poput ove male dječice koje čitaju knjige i činjenicama barataju bez podilaženja bilo kome - utonu did dublje u misli a unučad okupljena oko njega strpljivo ga čekaše da did opet svrne oči na njih i nastavi im besjediti o tomu što je još bilo u našoj NDH…
Misli pravaških bardova danas su aktualnije nego ikad
"Do Hrvata i Hrvatske ne ima kukavna naroda ni nesretne zemlje. Ovaj narod nije za drugo van da čim prije propadne ter da ne bude samo na neprilici sebi i drugima. Tu ne ima ljudi, ne ima značajeva: ne ima ništa osim hrđe...Gdje su tri Hrvata, tu je barem pet mnijenja i stranka u istom predmetu i pogledu. Hrvati ludi i sebični, mijenjaju se naglije neg primorsko vrijeme. Nas nekoliko stalnih značajeva služimo ostaloj hrpi samo za smijeh. Stoga vam i trpimo. Hrvatska je prava dolina suza, pravi pakao na zemlji".
Riječi su ovo hrvatskog političara, književnika i utemeljitelja hrvatske nacionalnointegracijske ideologije dr. Ante Starčevića napisane davne 1879 g. Kad čitatelj ne bi znao da je Ante Starčević autor ovih redaka, vjerojatno bi pomislio da je riječ o tekstu nastalom tijekom posljednjih godina. To nam pak govori da se malo toga u Hrvatskoj promijenilo u posljednjih sto i trideset godina. Baš kao i u Starčevićevo vrijeme, politička zbilja Hrvatske ni danas nije nimalo ugodna. Beč i Peštu zamijenili su Bruxelles i Haag, slavoserbe bruxelleski i haaški klimavci i poslušnici, a broj onih Hrvata koji razmišljaju svojom glavom i ne okreću se kako vjetar puhne vjerojatno je i manji od onoga u Starčevićevo doba. Hrvatska pak nesloga nešto je o čemu bi se dali ispisati tomovi knjiga.
Osnovni program dr. Ante Starčevića i ostalih pravaša bilo je ostvarenje potpuno samostalne i nezavisne Hrvatske; nezavisne o Beču, Pešti ili bilo kojim drugim europskim prijestolnicama. Sudbinu Hrvatske određivat će - kako je Starčević znao kazati - samo Bog i Hrvati! Takvi stavovi nisu, međutim, naišli na odobravanje tadašnje hrvatske političke elite. Pravaše se smatralo radikalnim, nerealnim, pače i štetnim političkim elementima.
"Slavoserbi stvoriše i proglasiše dogmu koja uči da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Magjare, ili pod Austriu>, piše Ante Starčević u svom satiričnom djelu Pisma Magjarolacah. Takva dogma - koja podrazumijeva ograničavanje suvereniteta Hrvatske - postoji i danas, a najbolje ju ilustrira poznata parola hrvatskih političara: EU nema alternative! Politika koja je tvrdila da nema alternative Beču i Pešti odvela je Hrvatsku u tamnicu prve i druge Jugoslavije. No, hrvatski političari iz toga nisu ništa naučili. Oni nisu naučili da se - kako je pisao Eugen Kvaternik - " budućnost ne može (.) bez poznanja prošlosti graditi". I upravo u tome leži neuspjeh hrvatske politike posljednjeg desetljeća.
U hrvatskoj političkoj eliti Starčević i ostali pravaši vidjeli su glavni uzrok nesreće hrvatskog naroda. Starčević s pravom kaže:"što tudjinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske proti Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išto od izdaje odbiti mogaše". Starčević političare koji Hrvatskoj traže tutore i njezinu sudbinu uvijek i nanovo vide u nekim nadnacionalnim entitetima naziva "sužanjskom pasminom koja je "protiv svega što je dobro, slavno i veličanstveno, koja se zaklela hrvatski narod zbrisati s lica zemlje te o tomu i radi".
Starčević je jasan:" Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjat...". Eugen Kvaternik izruguje se hrvatskim političarima koji "drugo ne znadu navesti no da smo preslabi sami svoju slobodu uzdržati".
Starčević je svjestan što časna saborska dužnost znači:"tko je osvedočen da mu znanje ne dosiže za moći dostojno saboriti, neka ne prima taj pretežki posao, neka ne bere nadnevnice iz ploda žuljah naroda, i za nje neka narod ne sramoti i ne izdaje".
Starčevićev sljedbenik August Harambašić također kritizira hrvatsku servilnost i prevrtljivost političke vrhuške: " i moguće malo, vrlo naučili političari su hrvatski ovoga svega Od ljut!?. očaj bije narod cieli dok kruha komadić za se brinuti Ne put! sreći krčit stvarat, radit, već duha, ljudskog sudba nije"
Pravaš Antun Gustav Matoš piše o hrvatskim Judama, a njegova poznata izreka "vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda", najbolje nam govori o integritetu tadašnje hrvatske političke klase. Ante Kovačić u svojim se satiričnim djelima izruguje političkoj prevrljivosti i političarima koji služe stranim interesima. Časti ih epitetima poput "pokorna kljusad", " kameleoni", "veliki patuljci" itd.
Još jedan književnik pravaške orijentacije, Eugen Kumičić, 1893. u Saboru drži svoj znameniti govor gdje kaže:" Samo u narodu, koji je izdajom izgubio svoju slobodu, lako se nađe ljudih koji se muče i znoje, koji se oslanjaju na kojekakve izjave, navode kojekakove citate iz djelah često puta mržnjom pisanih, a sve to čine da dokažu, kako njihova domovina nije nikada bila sjedinjena, nit samostalna niti slavna, te kako stoga ona nema prava da bude neovisna, sjedinjena i samostalna. Samo u takovom narodu lako se nađe ljudih, koji znanstveno tvrde da je to osobita blagodat po narod, ako nad njim vlada čovjek koji je pouzdanik tuđinca. Isto tako, u takovom narodu lako se nađe ljudih koji će dokazivati da oni njihovi politički protivnici, koji rade za samostalnost svoje domovine, da su to ljudi pogibeljni po domovinu, da će ju dapače uništiti!".
U Kumičićevim riječima može se prepoznati velika većina današnjih političara. Upravo oni koji rade protiv interesa Hrvatske pobornike hrvatske samostalnosti prikazuju štetnima i nazadnima. Povijest se, dakle, ponavlja, a ponavlja se zato što iz nje nismo naučili ništa.
Utemeljitelj novijeg hrvatskog nacionalizma, dr. Milan Šufflay naglašava važnost povijesnog pamćenja:" Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda".
Šufflay je potpuno u pravu: narod koji zaboravi svoju prošlost, osuđen je da mu se ista ponavlja. Hrvatski narod glede zaboravljanja svoje prošlosti primjer je za školske udžbenike, stoga nije nimalo čudno da je kroz povijest uvijek bio "plijenom svojih egoističkih susjeda". Servilnost, zaborav i naivnost - uzrokovana nepoznavanjem Matoševe mudrosti da "se šah politički igra glavom, a ne srcem" - glavni su uzroci promašene hrvatske politike kroz stoljeća.
Uz što su bili vrsni književnici, spomenuti su pravaši bili i vrlo dobri politički prognozeri. Nije trebalo dugo čekati da bi se crne slutnje Matoša da nam " stranac tihu propast sprema" i u stvarnosti obistinile.
Na početku svoje poznate pjesme In tyrannos Silvije S. Kranjčević je zapisao:" Krvav eno oblak diže se nad nama, /Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!". Svako hrvatsko sluganstvo nužno je završavalo u kaosu i katastrofi, stoga nam ova Kranjčevića opomena i danas i te kako može biti poučna. Jer - kako je govorio Ante Starčević - "tko ne razmišljava, tko ne prispodoblja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju".
Davor Dijanović
Zagreb, 6.2.2010.
HRVATI PREŽIVJELI JOŠ JEDNE IZBORE!
Piše: Mladen Schwartz
POST FESTUM DEMOCRATI?: CIRKUS JE IZA NAS
Evo, i to smo nekako preživjeli: Njihov "praznik" i "festival", "svečanost demokracije" iliti kvintesenciju demokratskoga cirkusa. Naravno, ostaje i nadalje moje pitanje: Koliko je još izbora kadar preživjeti hrvatski narod? Nu ovaj tragikomični igrokaz, ova skupocjena, koliko i iscrpljujuća i ogavna megareklama za Coca & Colu, konačno je iza nas. Operacija uspjela, pacijent (predsjednik br. 3?) mrtav, ili tomu nalik. Ne želim kvariti veselje demokratskim fanaticima, adeptima duha vremena te sužnjima judeo-masonske nadvlade - ali mi ipak budi dopušteno iznijeti pokoju postizbornu natuknicu!
JOSIPOVIĆ - POBJEDNIK PRIJE IZBORA
Počelo je još pred godinicu - dvije. Medijski manipulatori u službi neprijateljskoga inozemstva, te objavljeno mnijenje koje se lažno predstavlja javnim, stali su mučiti zavedeni, izluđeni puk zadaćama na temu: kakav bi trebao biti Predsjednik Republike. Nije pritom bilo važno pitanje, da bi se njime tobože pozvalo na "razmišljanje"; važan je bio već spremni odgovor koji se kroz takve "ankete" lukavo, podmuklo, subliminalno ucjepljivao. Nakon predsjednika "diktatora" i predsjednika "građanina", na redu je bio, isprogramiran je bio, predsjednik Čovječja Riba. On je sâm svoju kandidaturu najavio još u siječnju 2009 (na formalni poticaj Račanova sina Ivana iz prosinca 2008), i svatko je, imajući na umu političku konstelaciju, odnos snaga, potrebe hrvatskih gospodara te ponašanje općila, već tada mogao pouzdano znati da je, baš kao pred jednoga desetljeća Mesić, ovoga puta Josipović odabran prije izbora, i da je on, ne dogodi li se čudo, možda u vidu kakva prevrata, slijedeća zagrebačka marioneta na koncima judeo-masonske nadvlade.
KAKVOG PREDSJEDNIKA MISLIMO DA HOĆEMO
A evo kakav se je model, ideal predsjednika očekivao, točnije, zahtijevao. Duševno i ćudoredno zakržljali je puk na te sugestije nesvjesno pristao, a još je i vjerojatnije da ih je već otprije u svoju duševnu strukturu bio interiorizirao. Kakav narod, takva predočba poželjnoga "vođe", takva i "država". Predočba, to je dobro rečeno: sve ostaje na virtualnom, prividnom, "kao da", na brandu i imageu, ratingu i marketingu, "pijaru" (PR) i spinu... umjesto zbiljske osobnosti i originalnosti, kompetencije i vrijednosti, snage i volje, sposobnosti i karizme. Umjesto mandata Neba, mandat fantomske "međunarodne zajednice", stranih guvernera i protektora te špijunskoga žutotiska! Glumatanje pritom zamjenjuje osobu, odijelo duh, a izgled bit.
Novi predsjednik Ivo ustvrdio je početkom kampanje: Moje obrazovanje (ta ga riječ više kvalificira za srpskoga predsjednika!) - moje dakle "obrazovanje" jest background (eto kako izgleda srpsko-engleski idiom čovjeka koji bi htio biti predsjednikom Hrvatâ)! Ma tvoj je backround tvoj jugostaljinistički otac, tvoja kompartija, tvoja fiksacija na Titobroza, služenje u njegovoj gardi; kakvo "obrazovanje"!? A općila su temeljem toga "obrazovanja" malne zaključila kako je ubogi Josipović uomo universale, ? la Leonardo! Zamislite: skladatelj i pravnik u personalnoj uniji! Zaista, zaista, velikog li i jednog i drugog! Ali o Josipoviću poslije!
Kakav se, konačno, predsjednik tražio, kakav zahtijevao? Evo, nesređenoga, niza do besvijesti ponavljanih atributa: Fin, mekan, miran, povučen, staložen, pristojan, uljudan, civiliziran, kulturan, štoviše široke kulture, odmjeren, umjeren, ali i živ, živahan, da unosi živost u politički život, zatim tolerantan, politički korektan, ozbiljan, stručan, naobražen, inteligentan, poliglot ili da bar govori engleski, da ga se ne sramimo kad je u inozemstvu, da dobro nastupa u medijima i ostavlja dobar dojam, da je osim medija osvojio oglašivače i banke, da je televizičan, euroljuban, pasoljuban, ljudoljuban, nekorumpiran, pošten, sigurnoga materijalnog stanja (koje je mogao postići na bilo kakav način!), da ima respektabilnu građansku karijeru, da je demokrat, normalan, šarmantan, otmjenih manira, katolik, duševno zdrav, mlad, žena, anoniman (da mu se narod ne može sjetiti imena), pa čak i patriot. Većina navedenih oznaka njihova nositelja možda kvalificira za nadkonobara ili bankovnog činovnika, ali teško za nacionalnoga vođu, osobito ne u vremenima u kakvima smo se našli. ...
Od - barem eksplicitno - prešućenih, nu zacijelo naširoko žuđenih kvaliteta i svojstava, spomenimo ove: Srbin, Cigan, židov (ovakvi su se, uostalom, kandidirali ili na to pripravljali), crnac, homoseksualac, partizan, banalan i trivijalan, mediokritet ili kućni ljubimac. Odlazeći se predsjednik Mesić, sklon prenemaganju velikim mudrolijama, međutim dosjetio ovih karakteristika: njegov nasljednik morat će biti "moralna vertikala", boriti se za državni i nacionalni interes, i da građani vjeruju kako on to doista čini. Baš kao da je preslikao svoju osobu, lažljivu i izdajničku. Jedino je, istina, uspio da su građani, velikim djelom, vjerovali da on čini ono što ne čini.
Što pak predsjednik ne smije biti? Autoritaran, vlastohlepan, narcisoidan, tašt, držati u kući gmazove i zamorce, srkati i mljackati. Nije se pak čulo da bi predsjednik imao biti državotvorni nacionalist, karizmatični vođa čelične šake, benigni diktator za narodno dobro. A samo takav mogao bi u ovome času spasiti hrvatski narod na rubu propasti, obnoviti mu profućkanu državu, donijeti mu dostojanstvo, sreću i boljitak. Ma, za takvo čudesno djelo dostajao bi možda samo jedan sveti arkanđeo Mihovil!
A oni "izabraše" prozračnoga Sivu Josipovića, Yohannana ben Yossefa!
SVATKO SMIJE BITI PREDSJEDNIK!
Bilo je doduše i drugih kandidata, ili kandidata za kandidate. Bila ih je čitava mala vojska (skoro i ne puno manja od današnje HV): ništa čudno kada je, po Stjepanu Mesiću posve obezvrijeđeni, institut Predsjednika Republike pripomogao stvaranju dojma da doslovce svatko može biti predsjednik. Neki su odustali, neki nisu uspjeli prikupiti potpise. Kako rekoh, bilo je tu i Cigana (Malnarov Braco-Rom), Srba (ratni zločinac Veljko Džakula, deklarirani sfrjotovac Slobodan Midžić), židova (Hebrang i Primorac). Neki Komadina, istarski ljevičar, odustao je prije početka, spominjao se klimavi ministar Kalmeta, čak i utekli premijer Sanader, ex-ministar za eurojugovinu Mimica, bahati Čačić, "desni" esdepeovac Jurčić, sindikalni parazit Lesar, te neki Božidar Vukasović, valjda biznismen, pa još veći biznismen Ivica Todorić i sličan mu Tomislav Dragičević (narod očito, ali krivo, mnije: znao je pomoći sebi, valjda će i nama!), pa demokršćanski anonim Dubravko Kolek, pa neovisni Stjepan Kravaršćan, pa malo poznati dragovoljac dr. Mladen Nakić, patriotski marginalac Ilija Barjašić, onda bivše udbaško njuškalo, oportunist i TV-mogul Mirko Galić, onda ljevičarski TV-inkvizitor Denis Latin, onda Stjepan Gnječ, predvodnik nepoznate "gospodarske stranke"; najavljivao se ponovno i nogometni mag Blažević te kolega mu Slaven Bilić, u utrku krenula i srboljubna estradna fifica Alka Vuica, htjela je to i porno-TV-voditeljica Marija Štrajh, Hadezeova ex-paradna kobila Kolinda G.-K., jedna cura s facebooka imenom Mery Francetić, kao i Malnarova prostitutka Šunjerga, očekivalo se i sudjelovanje Ante Gotovca, poznate face o kojoj nitko ništa ne zna, iz naftalina je kao Manolićev favorit izvučen Perica Jurič, navođeni su i znanstvenici Đikić i Pavuna, a predložen je bio i Žarko Puhovski (kao da on već ne obnaša predsjedničku ulogu iz sjene!). U preliminarnoj igri bijaše i pjevač Stoka, ali i davno zaboravljeni profesionalni gubitnik Dražen Budiša, za kojim su zavapili Zdravko Tomac i Zoran Vukman, pa čak i Denis Kuljiš. Stjecajem naših nesretnih okolnosti, među ove ponajvećma marginalce, fićfiriće i anonime smjestilo se i par obećavajućih imena s kako-tako nepatvorene desnice (Marko Francišković, Dean Golubić, ali i pošteni šibenski desničar manjeg kalibra Bore Karega... a netko se sjetio i junačkoga generala Gotovine), svi, naravno, lišeni ikakvih izgleda pod vladavinom demokratskih pravila igre.
BEZ PRAVIH KANDIDATA I PRAVIH BIRAČA
Mjerila predsjedničkih kvaliteta i popis neuspjelih predsjedničkih pretendenata dostaju već za stvaranje predokusa o kampanji što je uslijedila, te o izboru kojim je okrunjena. Niti je bilo pravih kandidata, niti pravih birača. Dvanaest apostola demokracije pripuštenih u ring većinom se tek nebitno razlikuju od onih otpalih zlosretnih rubničara. Na "tržištu predsjedničkih kandidata" postrojili su se ljudi bez ideja i ideala, bez oduševljenja i strasti za velike stvari, bez plemenitosti i karizme, bez spremnosti na samozatajnost, na potpunu predanost visokom nacionalno-državnom cilju. Sukladno tomu je i cijela "kampanja" protekla nedostojno, sitničavo, u zamornom natezanju oko imovine pojedinih kandidata, te o količini novaca utrošenih na samoreklamu, uz glupe, neukusne i neinventivne "spotove", te uobičajena demokratska prazna obećanja koja oni, zahvaljujući minijaturnim predsjedničkim ovlastima, ne bi mogli ispuniti čak ni kada bi to nekim čudom htjeli. Stoga je predizborje uporno sugeriralo pomisao da bi za ovu i ovakvu Hrvatsku bilo najbolje da uopće i nema predsjednika: dobroga ne će, a i ne može birati, posve lošega ipak nije zavrijedila, a kakav bio da bio, da je i najbolji, ne smije istinski vladati. Ali je, nakon te skupe (barem 70 milijuna kuna što su ih spiskali kukavni pretendenti), suvišne, dosadne, pače iritantne procedure, uz zdušnu asistenciju naručenih plaćenih anketa, objavljivanih po potplaćenim općilima, izabran od svih najgori: kako je i bilo predvidivo, predviđeno i zapovijeđeno. Skupio je čak ponosnih 60 % glasova, a njegovi su mediji, tepajući mu nježno, taj postotak, posve nematematički, proglasili "dvotrećinskom većinom"!
Pritom se rado zaboravlja da se Josipovićevi trijumfalni postotci odnose tek na masu biračkoga tijela izišlog na izbore: polovica upisanih birača apstinirala je, odrekla se svetoga demokratskog prava, jer joj je dodijala demokracija. Polovica birača glasovala je dakle prešutno za - protudemokratsku Novu Hrvatsku Desnicu (ta nisam li u listopadu 2007 na OTV-u, upravo na desnim stajalištima, dobio oko 96 % glasova u anketi nakon emisije?). Sav doseg te istine očitovat će se u punoj dramatičnosti kada, vrlo uskoro, tekuća katastrofa hrvatskoga propadanja u Ništa dosegne dno ispod kojega se više ne može, i kada narod, kojemu je ponestalo svake nade, zavapi za jedinim spasom.
KAKO DA POBIJEDI NAJGORI?
Kako je jednom građaninu, nepoznatom koliko i nesposobnom za dužnost prvoga među Hrvatima, uspjelo odnijeti doista uvjerljivu pobjedu? Svi su se čimbenici našli na zajedničkom poslu: i makinacije bjelosvjetskih gospodara, i manipulacije špijunskih općila, i zdušna asistencija domaćih petokolonaša, ali i prostodušnost iscijeđenoga, duševno i moralno posrnulog puka. Od početka jasno je sugerirano tko smije u drugi krug, pa se tako i zbilo. Odmah se počelo baratati četveročlanom bandom Josipović - Hebrang - Vidošević - Pusić. Pritom je bilo prilično jasno da je Pusićka ovdje bez izgleda, tek radi ženske kvote, a bit će im posve dobra, pače još i korisnija, u sutrašnjoj ulozi Milanovićeve ministrice vanjskih poslova. Vidoševića se, kao i Primorca, ubacilo u igru da osigura Hebrangov neuspjeh, a tome su, više neplanirano, nu objektivno, doprinijeli i marginalci s umjerene desnice Tuđman jr. i Jurčević. Niti za "desnoga heroja" iz nevolje Milana Bandića, koji je u zadnji čas dosta nespretno mobilizirao glasače "manjega zla", da se spasi što se može, nije tu više bilo mjesta, unatoč respektabilnom razmjernom uspjehu od 40 %, koji bi, međutim, polučio i neki drugi suparnik Ive Josipovića. Da je, kojim slučajem, Bandić ipak prešao magičnu granicu nadpolovične većine, posve bi nedvojbeno bio pokrenut gazdin "plan B", i izborni bi se rezultati morali izravno krivotvoriti.
VELIČANSTVENIH DVANAEST
Uz navedenu četvorku, napokon je u utrku krenulo još osmero potencijalnih predsjednika, i svih dvanaestero dadu se svrstati u slijedeće skupine: (1) Neupitni postkomunistički favorit Josipović ugrožen od eks-komunista Bandića, te istomišljenica mu ljevičarka Pusić i lijevi istrijanski secesionist Kajin; (2) Hadezeovac Hebrang, ugrožen (unaprijed i programirano) od partijskih mu kolega Vidoševića i Primorca; (3) Marginalci i outsideri: umjereno desni Tuđman i Jurčević, ničija Škare-Ožbolt, davno potrošeni Mikšić te apsolutni gubitnik sa slavonskim šeširom. U čemu je uopće bio smisao tih i takvih pretendenata? Što bi Hrvatska s njima dobila? Vesna Pusić nudila je anacionalnu, građansku, jugonostalgičnu, liberalno-individualističku državu, a Damir Kajin pak (kojemu je punu potporu pružio i Veljko Džakula, nakon povlačenja s festivala demokracije),
perspektivu rasapa hrvatskoga nacionalno-državnog jedinstva te utapanja tako nastalih pokrajina u šarenu Europu regijâ, uz možebitno pripojenje koje od njih susjednim državama. Što su pak, osim općih izlizanih fraza, najavljivali Škare i Slavonac (kojemu se, čitatelj je već zapazio, trenutačno ne mogu prisjetiti imena), nije lako reći. Kauboj Mikšić, koji si je naivno bio umislio kako je moguća repriza uspjeha iz 2005 u posve drugim okolnostima, i ovoga je puta briljirao svojim nastranim shvaćanjem šefa države i narodnoga vođe kao Prvog Biznismena.
Od ozbiljnijih, premda ne i izglednijih kandidata, Tuđman Sin, inače čovjek NATO-a, igrao je, nagovoren od dijela HAZU s Aralicom i Pečarićem, na kartu prezimena i fizionomije - unaprijed gubitnička strategija. A poštenje, stručna naobrazba... to, ruku na srce, same po sebi doista nisu političke kvalitete! Ne čudi dakle kada je, umjesto autentične vizije, tek demagoško-utopijski oglasio da će se, pod njim, o Hrvatskoj, premda ju i on kani ugurati u EU, tobože odlučivati u Zagrebu, a ne u Straßburgu i Brusselu. Također i on, posve neoriginalno, zagovara za Hrvate u BiH status "konstitutivnog naroda (uz još dva takva, navodna) - što će reći neku vrstu indijanskog rezervata. Predizborni mu dioskur Jurčević uporno je, kao svoju glavnu prednost, isticao okolnost da do sada nije bio ni u politici niti u aferama: ispada da je to isto; u demokraciji dobrim dijelom i jest!
Ali, nuditi umjesto jasne alternative neiskustvo, to ne djeluje odveć mudrim. Jurčević je očitovao vjeru u to da se narod (ovakav kakvim su ga učinili demokrati!?) dade prosvijetliti, nu njegovo mantranje ravnovjesja Bleiburga i Jasenovca teško je moglo uvjeriti da kandidat hoće nešto čega se već nismo siti naslušali.
Kandidat Primorac, ex-komunist (kao uostalom i većina kandidata) od Hebranga optužen za dezerterstvo (pravodobni bijeg u USA), otvoreno se predstavio kao izraelski čovjek, što i ne čudi imajući na umu židovsku krv njegove banjolučke majke (židov je kao i Hebrang!), te činjenicu svojega dvogodišnjeg boravka, nakon Amerike, u židovskoj državi. Boraveći prije ovih izbora ponovno u židovski okupiranoj Palestini, poslao je biračima poruku kako ga podupire - Izrael! Teško bi se našlo prispodobe ovakvu pozivanju predsjedničkoga kandidata na potporu inozemstva, i to k tomu još neprijateljskog! I vrativši se u Zagreb, pozirao je izazovno s izraelskim političarima i novinarima, dijelio po Caritasu izraelsku (košer?) hranu, pa je, uz njegovu ionako ispraznu, zagriženu i sitničavu kampanju, ostao jasan dojam da je on od Izraela instaliran tek kako bi, slabeći Hebranga, osigurao pobjedu po judeo-masonskim gazdama predviđenom pobjedniku Josipoviću. Od popratnih kurioziteta, šteta bi bilo ne podsjetiti kako je Primorac u kampanji uporno prešućivao rodno si mjesto Banju Luku, misleći valjda - veliki domoljub! - da je taj negdašnji glavni grad Hrvatske zapravo "republika srpska"!
A "poslovni čovjek" Vidošević - navodni ratni profiter (koji je u zadnji čas nekako uspio popraviti promukli glas, ali ne i obraniti dobar glas) i jedan od brojnih hrvatskih građana koji nikako ne uspijevaju svladati tekst hrvatske himne - trebao je mobilizirati one spomenute, koji drže da predsjednik mora biti uspješni mešetar, vjerujući kako će ih osloboditi gladi; ali mobilizirati također i takve kakvi su nastojali smanjiti broj Hebrangovih glasova.
Svakako zahvaljujući i tim konkurentima s istim biračkim tijelom, Hebrang se nije uspio došepesati do drugoga kruga. Veliki dio glasova izgubio je i kao dobrano potrošena roba, prilično uništenog ugleda u "javnosti", jer ga je ova sačuvala u pamćenju kao čovjeka koji nerijetko "zaobilazi istinu". Kampanja mu je bila suhoparna, dosadna, trivijalna. Ništa mu nisu pomogle obiteljske patnje te nimbus istoimenog mu oca, korifeja hrvatskoga nacional-komunizma s ljudskim licem: ta koga te stvari u današnjoj Hrvatskoj još uopće zanimaju! Usto se je i jedan od vladara RH iz sjene, Slavko Goldstein, uključen u kampanju Josipovića kao judeo-masonskog odabranika, pred same izbore pobrinuo da Hebranga (nakon njegovih posve nedorečenih i protuslovnih izjava o Maksu Luburiću, izrečenih očito tek kako bi predobio nešto desnih birača), preko jednoga zloglasnog špijunskog tjednika, optuži za nezahvalnost prema židovima u vrijeme nemilosti Hebrangove obitelji. A da je, od svih kandidata, Hebrang jedini sudjelovao u Domovinskome ratu, moglo je djelovati tek otegotno. Ništa zato, desnica nije izgubila s jednim kandidatom kojemu je glavni cilj bio dokazivati svoj "antifašizam", i koji je najavio ulazak u EU "dostojanstveno" (kao da se ulazak i dostojanstvo ne isključuju!).
DESNI HEROJ - NI KRIV NI DUŽAN
Milan Bandić pomalo je neobičan čovjek. Hercegovac, a nije ni ustaša ni udbaš. Provincijalac, a izigrava Agramera. Ugniježđen u ljevičarskoj stranki, a koketira, uz Tita, i s Thompsonom i Merčepom, Tuđmanom i Antom Starčevićem. Nesebično hiperaktivan za svoj grad, a upleten u niz afera koje daju naslutiti koristoljublje. Načetoga zdravlja, a zagriženi maratonac... I, kao vrhunac, postkomunist postaje desničarska uzdanica - kada su sve ostale zakazale. Kao manje zlo, dakako. Njegovi su glasovi najvećim dijelom bili zapravo glasovi NE Ivi Josipoviću. Podsjetilo je to donekle (nesavršena usporedba, već i zbog obratnoga predznaka!) na francuske predsjedničke izbore pred par godina, kada su ljevičarski Francuzi masovno glasovali za inače im odbojnoga Jacquesa Chiraca, tek da ne pobijedi (a mogao je, da nije bilo te solidarnosti!) od Chiraca desniji Jean-Marie Le Pen.
Bandićev populizam nije ono što bi tražila i trebala nepatvorena hrvatska desnica. Nu kada je i skepticima postalo jasno da Josipović pobjeđuje, u očaju se posegnulo za Bandićem; posegnulo bi se bilo, možda s manje oklijevanja, i za Hebrangom, iako ovaj summa summarum ne bi bio od Bandića bitno bolji. U zadnji čas, umjerena se desnica ove zemlje podijelila: jedni nisu htjeli čuti za tog i takvog kandidata, ne mogavši ga nikako doživjeti svojim, a drugi su započeli marljivo agitirati za Gradonačelnika, ne bi li se ipak možda suzbilo Josipovića. Moram priznati da sam se i ja, s dužnom distancom, uključio u zadnji čas potporom Milanu, stavivši mu na raspolaganje par savjeta, od kojih je neke očito i prihvatio. A protiv njega se, opet u zadnji čas, sve ne-desno udružilo, uspaničilo: nove ankete montirane, TV mu do besvijesti prikazivala poskliznuće na ledu, spot mu kriminaliziran, Uskok mobiliziran... Iz naftalina je neočekivano izronio Sanader sa svojim nespretnim pokušajem puča i zaposjeo prostor publiciteta. Kosorica je zaprijetila Bandićevim glasačima izgonom iz HDZ-a (stavivši se time, dakako, na stranu Sive Josipovića, s kojim je ionako na iste konce privezana). Poraženi "desničar" Jurčević pak pozvao je preko TV da se ne izlazi na izbore, pa svejedno što bi to bio glas za jugo-ljevičara Josipovića.
Kakav god da jest, Bandić nije predstavljao eksponenta one neprijateljske internacionale koja nam je instalirala skladatelja Ivu, nije bio strani agent, nije bio kandidat judeo-masonske urote, i da je nekim čudom izabran, na njega bi se, podukama i pritiscima, te pozivanjem na njegov ipak nedvojbeni hrvatski patriotizam, još i dalo utjecati, dočim smo s Josipovićem beznadno nemoćni - sve dok ga, ovako ili onako, ne nestane. A što će sada biti s, kako ga već prozvaše novokomponirani simpatizeri s desna, "malim Banom", koji se evo vratio u svoj Zagreb, a rade protiv njega i njegova bivša stranka i oporba, svete mu se kao izdajici grada i partije i suparniku njihova odabranika... ne spada više ovamo.
I POSLIJE MESIĆA - MESIĆ
Izostao je duel rasnih antifašista - Josipovića i Hebranga: ni Bandić se nije toliko zaklinjao u taj nesretni, dvojbeni, dvosmisleni, nebulozni, olinjali, nadasve štetni "antifašizam", koliko Andrija ("Antifa") Hebrang. Ipak je pobijedio antifašist. Da je samo to! Jer, kako iz toga kuta rado mantraju: i de Gaulle je antifašist. Ali ovaj je crveni! Ovaj je otvoreno prijetio zacrveniti Hrvatsku - nije pritom bitno što je koloristička metafora uporabljena u banalnom, neideološkom kontekstu; on je se poslije, kada se protumačila ideološki, držao još žešće. Ovaj je od oca ne samo partizana, nego pripadnika zloglasne koljačke XI dalmatinske, a tuče ga i glas da je zapovijedao golootočkim logorom. Poslije rata ostao je vjeran partizanskoj drugarici Milki Planinc, stavio joj se bezostatno na raspolaganje u rušenju Proljeća, i to kao član ničega manjeg doli Izvršnog komiteta CKSKH! Nitko zbog toga ne bi trebao suditi sinu mu Ivi - da se ovaj od te nečasne očeve rabote jasno i glasno distancirao, umjesto što je ocu eufemistički pripisivao tek nekakvo neutralno bavljenje politikom. Je li bilo neutralno i kada se Ivo Josipović, nakon Titove smrti, odlučio učlaniti u Kompartiju? Ali tko mu to danas spočitava? Da je bio neoustaša, drugačije bi prošao u ovoj zavnohaškoj antihrvatskoj Posthrvatskoj, koja se još uvijek lažno predstavlja kao Hrvatska Država!
Što da kažemo! Gotovo čovjek osjeti sućut spram novoizabranoga Jove (Joce, Jose) Josifovića - koji se, poput Tita i Mesića, mislio da mora oženiti upravo Srpkinjom - ako ga započne oštro napadati, tako je bezbojan, mlak, i mekan (malak, biol.: mekušac), tako ranjivo djeluje. Nazvan je već i smrznutom lignjom, kuhanom nogom, amebom, albinom, hladetinom, čak je jedna Pusićka uz toga svog istomišljenika i pajdaša spomenula "kult bezličnosti". Otto Weininger svojedobno je tvrdio kako genij u raznim razdobljima života posve različito izgleda. Uvid u Josine svjetlopise otkriva nam da je on ovako kao danas izgledao čim se rodio. Veli, malo spava. Ali to ne znači da je "budan", niti znači da ne može uspavati druge.
Dokazao je on to uvjerljivo tijekom svoje kampanje, kada se njegove nastupe masovno koristilo kao djelotvorno sredstvo protiv insomnije. Najavljivao je da će biti "kaktus", dobili smo tek plastičnog fikusa. Kandidaturu je pak najavio vrlo rano, i moglo se predpostaviti da će ga to koštati izgleda, jer će se kroz dugo vrijeme potrošiti. Tako bi se zacijelo i dogodilo, da nije, od zbiljskih izbornika, bio izabran već prije "izbora". Netko se htio ponadati i da Bog ovakvoga ne će dopustiti. Ali, Crkva je odvojena od Države, Božje od Carevoga, a Bog, kako je poznato, svašta ljudima dopusti da se ne bi uzoholili i da se probude, pa makar i uspavljujućim predsjednikom. Nu, ne samo uspavljujuća, skladateljeva je kampanja bila i vrlo ponižavajuća, umjesto kandidata morao se crveniti od srama zdravi promatrač, koliko je tu bilo ljigavosti, podilaženja onima što ga izabraše (moćnici onkraj hrvatskih granica!), infantilno-neukusnih ogoljivanja svoje sužanjske osobnosti...
Politika tu i nije došla odveć do izražaja, ta natezalo se tek oko stanova i novaca. Pa ipak je mogao stvoriti jasan dojam i onaj kojemu je Ivo Josipović prije bio potpunom nepoznanicom (a takvih je daleko najviše!). Nepogrješivo se moglo ustvrditi kako imamo posla s blijedim i pokornim aparatčikom jugo-komunističkoga korijenja (uostalom nam je dotični već treći od tri predsjednika članova SK!), ljubiteljem jugoslavenskoga diktatora i auktora protuhrvatskog genocida Tita (kojemu je, inače posve nevojnički tip, ponosno služio u gardi iliti tjelesnom sdrugu), zazivateljem (moskovske) Pravde, haaško-eunijskim tekličem, asistentom veleizdaje. On ne samo da je sudjelovao u krojenju neprijateljske optužnice protiv hrvatskih heroja-osloboditelja, on je čak zaželio biti ne manje doli Haaški sudac! Da im on sudi, kako je i njegov otac sudio onima što se usudiše zaiskati slobodu za naciju Hrvata.
Josipović jamačno nije komunist u smislu marksističke dogmatike ili zagovaranja KP-monopola. Toga više nema. Bivši komunisti postali su, bez obzira na izazovno zazivanje "crvene Hrvatske", kapitalistički globalisti i lijevi liberali. Ali su zadržali u sebi antinacionalizam povezan s jugonostalgijom: sasvim dostatno da se poradi na konačnom uništenju Hrvata i Hrvatske! Josipović nije fanatik, za to ipak treba uvjerenja, ideja i ideala, muževne odvažnosti i borbenosti, čvrstine, žestine, snage i volje... Ali on je marljivi šegrt koji posve solidno umije poslužiti fanaticima protuhrvatstva izvana i iznutra. Štoviše, naskoro se vrlo lako može pokazati da naš Joso uopće i nije samo tako miran, staložen i tolerantan kakvim ga doživljavamo, nego je i uvrjedljiv, zloban, osvetoljubiv, kako se već dalo čitati na njegovu licu osobito u duelu sa suparnikom Bandićem; da je štoviše agresivan i opasan. Možda nam, prije negoli bi se i očekivalo, otkrije i nepatvoreno lice čudovišta.
Predokus smo, uostalom, dobili: stigao je već najaviti kako će "stati za vrat" nekim međumrežnim novinarima, koji su o njemu iznijeli podatke iz, kako veli, "paraobavještajnih struktura". Znakovit je bio i njegov blago krvoločni navod kineske izreke: trebaš samo strpljivo čekati na obali rijeke, i već će proplutati "leš" tvoga neprijatelja. Također je jasno najavio da ne kani hodočastiti na Bleiburg ako tamo bude (a uvijek ih, dakako, ima) crnih košulja. Zato ga ništa nije omelo dohrliti na holokaustični dernek u zagrebačkoj ćifutani, te si za tu prigodu, rame uz rame s predšasnikom si Mesićem, ponosno nabiti na glavu židovsku kapicu (valjda nije pofalio niti rajsneglić, da ures ne sklizne s tjemena). Zar time nije rečeno puno više nego u dvadeset političkih programa? Zar nije jasno da ovaj, kao ni predšasnik mu Mesić, ne može biti nikakav hrvatski predsjednik, samo judeo-masonski?
Judeo-masonski Ignac Paderevski. Ali ovaj pravi, Poljak, također političar i glazbenik u personalnoj uniji, bio je veliki domoljub i nacionalist. Maestro Ivo u tomu ga zasigurno ne slijedi. Uostalom niti njegovu glazbu nema potrebe uzeti odveć ozbiljno: skromni opus od nepunih pedesetak sitnih skladbi kratkoga daha ne zrači osobitom invencijom. To je eklektična, treće- ili četvrtorazredna, standardna, ružna i nervozna, atonalna kakofonija tipična za XX stoljeće, djelomice začudno agresivna za mekanca poput našeg muzičara. Štoviše, prema svjedočenju očevidaca - kolega, prozirni Rista-klavirista ne zna ni kako valja držati ruke nad glasovirom, a na upit TV-inkvizitora Ace Stankovića (Nedjeljom u dva, 22. veljače 2009) izjavio je kako se kao mladić profesionalno kolebao između... nogometa i glazbe! To je po prilici kao kada bi kakva žena priopćila da je bila u dilemi postati bludnicom ili sveticom.
Što misliti o takvu glazbeniku - kojemu, uostalom, jedna skladbica nosi naslov Ars Diaboli? Hoće li mu takva, vražja, biti i ars politica? Josipović se, doduše, ne izjašnjava kao bezbožnik iliti ateist, deklarira se umjerenije, smatra se "agnostikom". Tema je vrijedna jednoga slijedećeg članka, pa ću se na nju naskoro vratiti.
TU SMO GDJE JESMO
Većina onih koji su dali glas Ivi Josipoviću jamačno bi izabrala i na treći mandat svojega heroja Mesića, ali eto, nije išlo. Oni pak drugi, gonjeni svojim duboko usađenim ovčjim instinktom, glasovali su naprosto za imena koja su bila ponuđena na izbor, i glasovali su sretno i ponosno, kako i doliči rođenom robu, koji pokorno izvršava zapovijedi, sokoljen iluzijom da ispunja svoju slobodnu volju. (Kao kada kamen, gonjen slobodnim padom prema tlu, veli: tako sam htio!) Nema dvojbe da će Mesić dati sve od sebe eda bi svoju publiku usrećio nekom drugom vrstom političkog engagementa (treći blok!), jer nam sigurno ne će dati mira niti u slijedećem razdoblju. Donedavna se tek reklamirao kao "doživotni bivši predsjednik", da bi sada (kao što se dalo očekivati) započeo strašiti bolju Hrvatsku najavama nekakvog ostanka u politici. A ono što prema ovlastima možda ne bude mogao sam, obavljat će njegov dostojni nasljednik.
Stoga su uobičajeno naivne bile vjera i nada s "desnoga" krila da će Mesićev odlazak sve riješiti. Niti će on otići, niti će išta biti riješeno. Kako bi se usrećili elektomani, bolesni ovisnici o izborima, ne će proći dugo, i opet ćemo časno i dostojanstveno smjeti izići na urne. I nije nimalo upitno da ćemo, opet sretno i ponosno, izabrati bata-Zokija, da u slijedećoj fazi sekundira majstor-Joci. Predstoji nam pet ili, nedajbože, punih deset godina tandemokracije, opet ćemo morati stiskati i zube i nos, opet ćemo obilato rigati i bljuvati, zanovjetat ćemo, zapomagati, odavati se ispraznim žalopojkama i jalovu kritizerstvu, osim ako - i sve dok - oni umniji, bolji i jači među nama ne pozovu na pravedni otpor, na razbijanje sankrosanktnih okvira ovoga do srži pokvarenog sustava, i ne podvuku crtu te konačno započnu Sve Novo!
Mladen Schwartz
Prenosimo sa forum.hr
NEKE CRTICE O EUROPSKOJ SVAKODNEVICI
Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po
16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez
plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva
čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola
cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki
mjesec kupi novi kamion. Bugarin (poslovni partner) priča kako je
Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok
se država sve više zadužuje. Mađari pričaju kako su postali najamni
radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije
uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više
mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo
sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac)
nal aze u vlasništvu Engleza. U Češkoj je EU prisilila vlasnike
šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve
zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU
uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada. Njemačka je zbog
prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kijota,
veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je
zbrojio dva i dva je predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak
Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoli da se
zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.
Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u
osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest: - U Mađarskoj građani
nezadovoljni EU izišli na ulice, krenuli prema parlamentu, policija
napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem
vijesti, međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s
nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi.
Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par
dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao
što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im
objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli 'Ma kod
nas su stalno neke demonstracije protiv EU'. E pa sada se pitam gdje
je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa.
Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90%
da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju
građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor
promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje,
a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU
veoma mali. Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz
ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u
EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je
bio Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala
ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj
kampanji obećavali.
Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto
su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum
prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne dadu na referendum? Zato jer bi
prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli.
Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su
svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u
vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna
snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati
porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH, dok ako je
vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH. Znam dobro o čemu
pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca
je svake godine vlasnik odnosio iz RH. Što je to potaklo sve naše
stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka)
imaju ulazak u EU. Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su
kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog
rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna
eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati
taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna. Zar nitko ne vidi da su
vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska
i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije
osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i
opljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem dobili,
oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata,
bjelokosti i dragulja ali imaju i izdajnike (one koji su za njih
ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im
sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri
i.t.d., London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o
tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno
veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga
cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti,
ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli
osvojiti svijet na novi način: globalizacijom. Pročitajte malu plavu knjižicu
EU-am koja se zove Ustav EU-a u kojoj sve piše...
I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije
iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka.
I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija,
što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta.
Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu
SAD donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim
autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine
donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna
Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su
oformljene kao država 1776 godine). I sada im je taktika da žrtvu
najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda
dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno
kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i
kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode.
Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode
kapitalisti, a ne političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti
zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim
bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik
radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti
kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u
Kini, dopremili u EU i da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima,
koji sada žive od socijalne pomoći.
Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku
industriju, načeli drvno prerađivačku industriju, automobilsku
industriju i.t.d. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se
bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više
nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve,
već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok
ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija
i Njemačka). No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj sjede
i kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude
mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv
potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska
revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno.
Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke
vode i naša obala zajedno sa otocima. Industrija ih ne zanima, to
imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša
industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte
samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša
brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskim, koja su u
njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom
tržišnog natjecanja. Kad smo već kod slobodnog tržišta da kažem i to
da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može
na tržištu opstati, treba propasti. Ali to pravilo važi samo za neke,
iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake samo su neke
jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu
pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici
trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku
injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo
žrtvovala preko tisućupetsto milijardi USD. Zar mi dotacijama ne
spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva
tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati
proračun desetak puta više.
Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete
reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja
sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće
objaviti. Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere
propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog
marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to
ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo
marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne
treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba
nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati.
Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti,
ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu j e priprijetiti
otkazom i čovjek šuti jer ako ostane bez posla ostat će bez svega, a
nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koje je stjecao
mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom
radniku svetinja.
Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na
obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas
uvjeravali, da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu, istu kao i
u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas
13%), kada su ušli obećavali su tvrtkama, koje pređu k njima iz
tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše tvrtke
na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali
SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer
takvo što ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti
u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da
račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj
banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom
prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet
puta. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion
ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana,
dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.
Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u
pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište
europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili
domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca ili rečeno šahovskom
terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove. Da
nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima
znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna
desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki
led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili. Za ulazak u EU
najprije su nam uvjetovali suradnju sa Haškim sudom. Zatim smo morali
izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo
morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo,
najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača. Ako se samo malo
suprotstavimo izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći
zatražiti povrat svih dugova, a to je ovoga časa oko 50 milijardi USD.
I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je
uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na
rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na
vikendice, aute (neke od njih već imamo ali će sada biti nekoliko puta
veći), porez na porez i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog
pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i
trgovini. I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice
i zemljišnih knjiga.
Prošle godine, naš premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika
obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u
njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad
raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj
obitelji EU treba raditi reda? Nadalje, mnogi besplatni programi EU su
izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem
emisari EU uče naše lumene, kako gospodariti društvenom imovinom, a za
to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da
li Vam to što govori?
Da se ne zaboravi...
GOVOR NA JAZOVKI
Braćo i sestre!
Čujemo kako će biti drastično kažnjeni svi oni koji budu veličali fašističke države. Veličaju li se ili se umanjuju fašističke države ovako?
Ili ih veličamo, odnosno umanjujemo ovako?
Ako se one veličaju ili umanjuju kao na prvoj slici, onda one nemaju ni koristi od veličanja ni štete od umanjivanja. Jer, u oba slučaja ostaju male poput maloga slova "a".
Ako se one veličaju ili umanjuju kao na drugoj slici, onda im priznajemo vrijednost koja je u biti ista i u slučaju veličanja i u slučaju umanjivanja, jer su one u oba slučaja velike kao i veliko slovo "A". Zato je suvišna zakonska zabrana. Tko se želi (o)sramotiti neka uvodi suvišnu i beskorisnu zabranu. Treba, dakle, u skladu s Isusovim riječima: "Istina će vas osloboditi!" (Iv 8,32), istinu otkriti i hrabro je kazati.
Nejasan mi je pojam fašističkih država. Talijani su fašisti, a Nijemci nacisti. Jer, fašizam se pripisuje samo Italiji. Ona je fašistička. A Njemačka? Tako je, možda, prozvana, jer je bila u savezu s Italijom. Budući da je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., Nijemci su postali antifašisti, čim su dignuli pušku na talijansku vojsku koja ih je iznevjerila. Zato bi trebalo ubrojiti među antifašiste i Hitlera barem od 8. rujna 1943. Nisam kriv što tako govorim. Krivi su predlagatelji toga kaznenog zakona što nisu raščistili pojmove.
NDH je bila hrvatska država. Ni fašistička ni nacistička. Neosporna vojna pomoć, nužna golorukom narodu na putu do slobode i očuvanja svoje države, ne stavlja nijednu pa ni NDH ni na stranu fašizma ni na stranu nacizma. Bi li se uvrijedili Amerikanci i Englezi kad bismo ih proglasili Staljinistima zbog njihova saveza sa Staljinom? Koliko su SAD i Velika Britanija komunističko-boljševičke države, toliko je i NDH fašistička i nacistička država. Što sam ovdje ustvrdio, to sam i javno kazao:
"Nije naša pogrješka s gledišta morala, što smo ušli u savez sa silama Osovine, jer nam je bila potrebna pomoć jačega. Neka se suprotna strana, Englezi, ispita što nam nije pružila pomoć na početku drugog svjetskog rata. Prebacivati nama što smo bili u savezu sa silama Osovine isto je što i okrivljivati nejakog dječaka zbog toga što ga je zli čovjek obranio od jačeg. A to je u onodobnim okolnostima i normalno i časno i pošteno. Unatoč svojoj vojnoj sili tražiti i prihvatiti savez s komunistima doista je i nemoralno i nenormalno i nepošteno i nečasno. Englezi bi se morali stidjeti svoga saveza sa Staljinom, a ne ustaše svoga saveza s Hitlerom. Samo pokvarenjak može ustašama zamjeriti što su tražili pomoć jačega."
Zato dopunjam gore rečeno: "Pobjednicima se ne smije zamjeriti, premda su nož progutali kad su sklopili savez sa Staljinom. Progutani im nož nanosi mnogo zla. Para im utrobu. Ne mogu ga odstraniti ni operativnim zahvatom, više nemogućim negoli skupim."
I kad netko sve to pročita, opet će nam reći da izbjegavamo susret sa svojom prošlošću, kad nam se nabaci nešto od 1941. do 1945. Isti ti koji nam tu manu nabijaju na nos reći će nam da smo sužnjevi svoje prošlosti, nesposobni za pogled u budućnost, čim spomenemo svoje stradanje nakon drugoga svjetskog rata.
Zato ćemo se susresti sa svojom prošlošću. Ne možemo sami. Treba nam pomoć. Molimo Srbe da nam pomognu rasvijetliti Pavelićev odlazak u inozemstvo kojega ne bi bilo bez zločina u beogradskoj skupštini lipnja mjeseca 1928. Neka nam pomognu rasvijetliti i mogućnost njegova povratka iz inozemstva. Jer, i to nam je nemoguće bez njihove pomoći. Neka nam odgovore: Zašto ste pristupili Trojnom paktu 25. ožujka 1941.? Jeste li tim činom htjeli sačuvati jugoslavensku cjelovitost u osovinskom poretku? Jeste li to učinili i zato da spriječite povratak Pavelića i njegovih ustaša? Zašto ste opozvali svoj pristup Trojnom paktu? Jeste li svjesni da ste tim opozivom izazvali Hitlera te omogućili ustašama povratak i uspostavu vlastite države?
Ustaška je zasluga što su državu uspostavili i hrabro branili. Neka odgovore zapadni saveznici: Zašto niste prekinuli svaku vezu s vladom stare Jugoslavije zbog njezina zločina u Beogradu? Zašto niste okrenuli leđa toj istoj državi kad je ona pristupila Trojnom paktu? Zašto vam je smetao nastanak NDH? Zašto niste barem pokušali uspostaviti nekakvu vezu s ustašama u korist svoje ratne strategije?
Budući da još ne možemo neke stvari istjerati na čistac, opet pitamo Srbe: Zašto su šumari morali - za vrijeme stare Jugoslavije - popisivati jame na svom terenu? Kako se vladalo vaše pučanstvo prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? Je li se vladalo kao i naše prema staroj Jugoslaviji? Kako se vaše pučanstvo vladalo prema vojnicima i policajcima, dok su vojnici i policajci Nezavisne Države Hrvatske mirno pješačili?
Potrebna nam je pomoć i Hrvata-komunista. Zato ih moramo upitati: Zašto ste otišli u partizane? Ne prihvaćamo frazu: Zbog Rimskih ugovora. Jer, prošla su trideset i četiri dana od Rimskih ugovora do vašega odlaska u partizane. Zašto ste dignuli pušku na svoju državu? Što niste, čuvajući stvorenu državu, prekinuli vezu s jugoslavenskom obnovom? Zašto se u borbi protiv okupatora i ustaša, njihovih saveznika, niste borili za Hrvatsku u kojoj ne će vladati ustaše? Zašto to niste učinili? Jeste li svjesni da ste vi, koji ste dignuli pušku na svoju državu, postali ubojita pušta u rukama popartizanjenih četnika?
Svratit ćemo svoj pogled na Jasenovac i odlučno reći: Ne smijemo prvotno gledati u Jasenovcu logor smrti i gubilište. Jer, Jasenovac je određen da bude obrambeni mehanizam NDH. Zato bi trebalo ustanoviti: Je li se ta plemenita zamisao izvitoperila? Ako nije, recimo, nije. Ako jest, recimo, jest. U Jasenovcu je bilo na smrt osuđenih i pogubljenih jer su bili zločinci. I to je Jasenovac. U Bleiburgu, u što je uključen Križni put i Jasenovac nakon Jasenovca kao sastavni dio Križnoga puta, nitko nije stradao jer je bio zločinac. Treba uočiti bitnu razliku između Jasenovca i Bleiburga u najširem značenju. U Jasenovcu je bilo kakve-takve istrage i kakve-takve sudske rasprave, iako ne onakve kakva bi trebala biti u miru. A neposredno nakon rata? Ni istrage ni sudske rasprave!
Potrebna nam je pomoć i jasenovačkih posjetitelja. Neka odgovore da bi nam pomogli: Smijete li nevine jasenovačke žrtve poistovjetiti sa zločincima, pogubljenima u Jasenovcu? Hoćete na te i takve zločince staviti aureolu nevinosti? Uskrisite u svojim mislima nevine jasenovačke žrtve pa nam odgovorite čim čujete njihov glas: Prosvjeduju li nevine žrtve protiv svoje istovjetnosti sa zločincima? Dok budete, braćo i sestre, tražili odgovor, poslušajte nešto što će vam pomoći da mi što iskrenije i, po mogućnosti i istinitije, odgovorite na postavljena pitanja, kako biste nam što više pomogli na putu prema istini.
Jednoga dana pred kraj 1943. ili početkom 1944. - može se svjedok varati glede vremenske točnosti - stigla je tužba Vjekoslavu-Maksu Luburiću zbog sedmorice ustaša što su učinili zločin u selu Rajiću pokraj Novske. Luburić je, čim je to čuo, zapovjedio da se to područje opkoli i ustaše pohvataju. To je učinjeno munjevitom brzinom i sedmorica "ustaša" brzo su uhićeni i u Jasenovac dovedeni. A tijekom istrage? Ustanovljeno je da su to partizani u ustaškoj odori. Svjedok ih je samo vidio, ali nije doznao kako su završili. Hoćete li te i takve ljude ubrojiti među nevine, ako su ubijeni? Molim odgovor. Dok vi budete razmišljali, suočit ću se i s lažima, bačenima na ustaše:
1. U Kozici iznad Makarske četnici su poubijali mnogo hrvatskih civila tijekom rata. Kad su udovice ubijenih muževa zatražile pomoć zbog zločina nad svojim muževima, dobile su pomoć samo one udovice koje su pristale napisati da su im muževi stradali od ustaša.
2. Mnogo su u selu nađenih vodiča partizani na kraju ubili i poslije izjavili: "Poginuli su od ustaša, vršeći patriotski zadatak!"
3. Stradale Srbe u glinskoj pravoslavnoj crkvi poubijali su partizani u ustaškoj odori.
4. U Jasenovcu između 15. svibnja 1945. i neutvrđena nadnevka 1947. partizani su poubijali mnoge Hrvate i svoj vlastiti zločin prebacili na ustaše.
5. Mnoge su ustaške i domobranske udovice primale mirovinu nakon rata jer su dale izjavu da su im muževi stradali od ustaške ruke.
6. I mojoj ujni, Ani Primorac rođenoj Kordić, ženi moga ujaka Benedikta Primorca došao je oznaš i rekao joj: "Izjavi da ti je muž stradao od ustaša pa ćeš dobiti veliku mirovinu," Moja mu je ujna, ponosan sam na nju, odgovorila: "Ne ću reći laž pa makar nikad kruha ne okusila."
Nad tim bi se partizani morali zamisliti pa nam tek onda kazati što je tu ustaško, a što je, na ustaše natovareno. Zabrana veličanja ustaša nikome ne dopušta laž na ustaše, a pogotovo prebacivanje partizanskih zločina na njih. Treba nam već jednom biti jasno: Nisu ustaše kanta za smeće! Dok pozvani i prozvani budu razmišljali kako će nam pomoći glede Jasenovca, progovorit ću nešto glede Bleiburga i Križnoga puta. Bleiburg je, zbog otežavajuće okolnosti nakon rata:
1. Pokolj civilnih žrtava i samo civilnih žrtava;
2. Pokolj nevinih i samo nevinih žrtava;
3. Trijebljenje Hrvata pokoljem i raseljavanjem.
Dok su u Jasenovcu stradavali vojnici i četnici i partizani, u Bleiburgu, glede njegova užega i širega značenja, nisu stradavali vojnici. Jer, u tim okolnostima hrvatski su doskorašnji vojnici, i ustaše i domobrani, zapravo civilne žrtve, unatoč njihovoj odori. Nakon završena rata vojnik bez puške je civil i samo civil.
Dok je u Jasenovcu mnogo zločinaca kažnjeno smrću, na Blajburškom polju i križnom putu do rumunjske granice u Banatu, bugarske granice u Srbiji i grčke granice u Makedoniji nitko nije stradao zato što je zločinac. Dopuštam da bi mi netko mogao uprijeti u stvarne ustaške zločine, naknadno dokazane i utvrđene. Odobrit ću dokazane činjenice i dodati: Ustaški zločin, naknadno utvrđen, ne opravdava ubojice od zločina. I nad takvim ustašama učinjen je zločin jer im ubojice nisu dokazali njihovu krivnju.
I, eto, tako dođosmo i do pravoga razloga Blajburške tragedije. Korišteno je vrijeme da bi palo što više Hrvata. Ako bi, možda, netko pravdao Bleiburg, uspoređujući ga s pokoljem Petaienovih vojnika u Francuskoj, grdno bi se prevario. Jer, nisu ubijani samo ustaše pod krinkom nekakve izdaje.
Istina, bilo je među Hrvatima ustaša. Nisu svi Hrvati ustaše. Malo je bilo ustaša među hrvatskim vojnicima, a pogotovo među narodnom cjelinom. Malo bi stradalo Hrvata nakon rata da su ubijani samo ustaše i nitko više nego ustaše. Ubijani su zarobljenici, jer su Hrvati i ustaše samo zato što su Hrvati.
Ovu tvrdnju potvrđuje i Jazovka gdje su stradali ranjenici, protivno međunarodnim konvencijama i zakonskim odredbama. Humanost je pogažena! Jer, trebalo je, nakon rata, ubiti što više Hrvata. I ranjenika samo zato što su Hrvati, premda je trebalo te ranjenike ostaviti u bolnici, da ozdrave i kući se vrate. Ranjenici pak nisu u bolnici ostali nego su iz bolnice odvedeni i u Jazovku ubačeni.
Zato se partizani ne mogu uspoređivati sa zločincima koji su živjeli prije njih. Jer, njihov zločin veći je od bilo kojega ljudskoga zlodjela. Budući da njihovi zločini nadilaze zla djela koja ljudi mogu učiniti, mogu se partizani uspoređivati samo s đavolima, paklenim stanovnicima, u skladu sa šalom prodavača novina nakon dolaska partizana: "Čujte najnoviju vijest! Prazan je pakao. Izašli su đavoli iz njega. Vidjeli ste ih na ulici."
Tko je poubijao te ljude? Tko? Tko? Tko?, pitaju organizatori ovoga skupa. Odgovaram im na njihov trostruki zamjenički: Tko? Tko? Tko?, s imeničkim Nitko! Nitko! Nitko! I neka mu ostane ime Nitko. Jer, ubio ih je Nitko.
Kad sve to pogledamo i malo se natrag vratimo, mogu još dodati: Odobravam biskupima što su se ispričali za Jasenovac godine 1995., ali im ne mogu odobriti što nisu uzeli Jasenovac u njegovoj cjelovitosti. Morali su to učiniti. No, kad su već zakasnili i tek nakon osam godina stigli u Bleiburg u liku dr. Želimira Puljića, neka i od danas zakasne osam godina i tek nakon toga postave pitanje Jasenovca u svoj njegovoj cjelovitosti. Neka to učine! Jer, dužni su to učiniti.
Istu molbu upućujem i Islamskoj zajednici glede Jasenovca. Neka i ona postavi to pitanje Hrvatskom saboru. Jer, u Jasenovcu je nakon Jasenovca, tj. od 15. svibnja 1945. do ne utvrđena nadnevka 1947, stradalo mnogo Hrvata islamske vjeroispovijedi i drugih muslimana.
Ove sam godine glede Jasenovca poslao pismo Saboru i imao misu u svojoj župi za ustaše, domobrane i ostale civile u Jasenovcu poubijane da bi partizanski zločini na ustaše pali i na ustašama ostali. Predlažem i svim župama da svake godine ubuduće imadnu prigodnu misu i za jasenovačke žrtve, stradale nakon rata.
Zato s ovoga mjesta upućujem javnu riječ Hrvatskom saboru: Cijenjeni Naslove, neka i nama bude omogućen dolazak u Jasenovac da bismo i mi počastili dosada ne spomenute jasenovačke žrtve, stradale od partizanske ruke. To nam omogućite. Ako nam to ne možete, ne želite, ili ne ćete omogućiti, onda odgovorite svjetskoj javnosti na ovo pitanje: Zašto je Jasenovac ostao neprekopan?!
I na kraju, završavam ovaj svoj dugi govor moleći organizatore: Braćo i sestre, kao što ste nam organizirali susret na Jazovki, organizirajte nam ovakav susret i u Jasenovcu.
Fra Martin Planinić
Zagreb, 1.2.2010.
Tužna obavijest Hrvatima
U nedjelju, 31. siječnja 2010. godine, u 13 sati, preminuo je u Zagrebu Mato Marčinko, veliki čovjek i vjernik, veliki hrvatski rodoljub, hrvatski pjesnik, književnik, povjesničar i publicist, patnik i sudionik Križnoga puta, te uznik i stalna žrtva u komunističkom sustavu Josipa Broza Tita.
Rođen je 13. veljače 1925. godine, u mjestu Hrastovica blizu Petrinje. Pučku je školu pohađao u Hrastovici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Hrvatskim Karlovcima u Srijemu.
Godine 1944/45. upisao se, kao redoviti student prve godine Pravnog fakulteta Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu.
U svibnju 1945. godine, s hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom povlačio se u Austriju. U Bleiburgu su ga, zajedno sa stotinama tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i naroda, Englezi predali Titovim partizanima.
Prošao je sve strahote masakriranja, ubijanja i genocida nad hrvatskim narodom, te teško iscrpljen, jedva došao do Petrinje, sa teškom upalom pluća, ali je odmah odveden u OZNA-ške uze, gdje je jedva preživio, sa teškom sušicom.
Dalje je bio stalno proganjan i nadziran od UDBE. Nije mu bio odmah dozvoljen nastavak studija, ali je ipak uspio završiti pravni fakultet 1952. godine. Dugo mu nisu dopustili da dobije posao u pravnoj struci.
Oženio se također patnicom Križnoga puta i robijašicom, velikom i hrabrom ženom Marijom Bulić. Ona mu je u njegovoj bolesti i radu uvijek bila najveća potpora i suradnica. U braku nisu imali djece, ali su im sva hrvatska djeca bila najveća ljubav i briga.
Njima su uvijek bile pred očima sve strašne patnje i stradanja hrvatskoga naroda na Križnome putu i u poslijeratnom komunističkom razdoblju.
Mato Marčinko je uvijek u duhu živio sa patnicima i mučenicima Križnoga puta. Želio je, zbog njihova mučeništva, te svojeg i njihovog dostojanstva, do zadnjega daha svoga života biti njihov glas, da se njihova i općehrvatska žrtva za domovinu kroz povijest nikada ne zaboravi. Stoga se bavio poviješću, hrvatskom kulturom i jezikom, napisao veći broj povijesnih knjiga i rasprava, izdao više pjesničkih zbirki o tematici koja ga je najviše zaokupljala, te bio zastupljen u velikome broju pjesničkih antologija.
Zbog svoje pjesme "Hrvatska molitva", iako je bila objavljena u jednome vjerskom listu pod pseudonimom, dospio je 1972. godine na robiju u Staru Gradišku.
Surađivao je u više vjerskih i svjetovnih listova. Prve pjesme su mu bile objavljene u đačkim listovima za vrijeme NDH.
Najveća radost mu je bila obnovljena hrvatska država, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, i kao plod ljubavi, hrabrosti i zanosa hrvatskih branitelja.
Najviše ga je pogađala tragedija hrvatskih branitelja i hrvatske države nakon 2000. godine. Znao je govoriti da bi bio najsretniji da je Bog dao da umre nakon hrvatske olujne pobjede.
Svoje radove, pjesničke zbirke i knjige, potpisivao je različitim pseudonimima, sve do uspostave samostalne države Republike Hrvatske. Bio je član HDPZ-a i više rodoljubnih hrvatskih udruga. Osobito je bio angažiran u Matici Hrvatskoj i HKD-u Svetog Jeronima. U Matici Hrvatskoj je obnašao izborne dužnosti člana Časnoga suda, Glavnoga odbora i dopredsjednika Matice Hrvatske. Počasni je član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije.
Volio je najviše djecu i obitelji, zauzimao se za zaštitu ljudskog života od začeća do naravnoga kraja, te bio vrlo uvaženi počasni član Hrvatskoga pokreta za život i obitelj.
Osnivač je i vršilac dužnosti predsjednika Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata. Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, suradnik više listova, osobito časopisa "Marulić" HKD-a Svetog Jeronima, glasila "Politički zatvorenik", časopisa "Marija", lista "Narod", te mnogih drugih.
Ubrzo mu treba izaći zadnja pripremljena knjiga "Marijanska hodočašća", što je sve on osobno sa suprugom prošao, posjetio i opisao, sa puno ljubavi prema Majci Mariji, Odvjetnici i Kraljici Hrvata.
Zadnji članak mu je objavljen u godišnjaku "Kršni zavičaj", broj 42, za Božić 2009. godine, a čiji je Mato Marčinko dugogodišnji suradnik. U tome članku, pod nazivom "Vazmena svjetlost zasjala iz groba", on, između ostaloga, kaže:
"Ti, što sam si Svjetlost, satkana od sjaja,
svima sebe daješ u žrtvenoj misi,
u svjetlozorje uvedi nas raja,
mrtve nas uskrsni, ponizne uzvisi.
I budi nam svjetlo, zora, dan, svanuće,
neka nas Tvoj bljesak osvjetljuje svuda,
stopi naše suze u radost i ganuće,
budi milosrdan za posljednjeg suda."
Zaista, znamo i vjerujemo, da će mu tako biti, u svjetlosti i radosti s Isusom, jer je Mato Marčinko to sigurno svojim životom zaslužio.
Neka mu je laka hrvatska gruda, koju je toliko volio!
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ šesnaesti dan
Usavršavajte se
Čovjeka bi novog rado ime znao?
Pitaj bi li Bog ti svoje ime dao.
Angelus Silesius
Prorokovođa je znao da će svoj nauk narodu najbolje prenijeti ako ga bude uspoređivao s drugim narodima. Nitko ne može biti mjera sam sebi: to su mu uvijek drugi. Stoga ih odluči upoznati s veličinom i opasnošću svakoga djela, uputiti ih u vladalaštvo jer je to put kojim postaju viši narod. Reče im:
- Nedovršeni ste narod. Još uvijek ste kroz povijest lutalački narod. Zato, usavršavajte se, ali ne budite fanatici. Budite uporni. Fanatizam zasljepljuje, upornost izgrađuje i nagrađuje. Fanatizam zamračuje um, ne razlikuje dobro od zla. On - bio politički bio kulturni - vodi jednako i do spaljivanja ljudi i do spaljivanja knjiga. Do gubilišta kao što su ona kod Olovograda i kazamata, kao što je bio Pusti otok i dr. u Jugoantiji, do koncetracijskih logora i do gulaga. On vodi do neodgovorne slobode i do neodgovorne demokracije. Kao primjer neodgovorne demokracije naveli smo primjer liberum veta u Poljskoj, dok je tranzicijska pretvorba i tajkunska privatizavija najbolji primjer zlouporabe demokracije.
Ne budite robovi predrasuda, presedana i neprosvijećene tradicije, kao što su to Albioni. To su njihove mentalitetne mane, ali time oni ne nadmašuju ostale narode. Ono čime nadmašuju ostale narode jest njihova upornost u svakom djelu, privrženost osobnoj slobodi, inividualistička kooperativnost i pragmatičnost te povjerenje u moć sile. Zbog svoje upornosti i pragmatičnosti oni i kad gube bitke, rijetko gube ratove. Vaš oprez neka vas stalno vježba u domišljatosti tako da preduhitrite sva neprijateljeva lukavstva. U savezima budite postojani i lojalni, a ne prevrtljivi kao Prekomorci. No, ne dopustite da vas vaše poštenje i lojalnost u savezima upropaštavaju. Ako saveznik mora propasti, ne morate i vi s njime.
Poštivajte svoj unutarnji državni poredak, usavršavajte ga, mijenjajte ga prema prilikama, ali uvijek tako da ne dovodi u opasnost samostalnost i neovisnost vašega kraljevstva. Ne dižite bune i revolucije olako, jer je to povezano s velikim opasnostima. Svaku će vašu slabost iskoristiti vaš neprijatelj. No, vaša strpljivost, vaše poštivanje legaliteta zna biti i prekomjerno i štetno. Istina, ponekad i predugo čekate promjene, no to je i vaša vrlina jer kao postojani legalisti i legitimisti, s takvim značajem možete izgraditi valjanu pravnu državu, državu poštivanja ljudskih prava i sloboda, izgrađivati čvrsti, slobodoljubivi i postojani nacionalni značaj. Razvijajte poduzetnost i aristokratičnost, ali pomažite i podržite slabe i siromašne, jer i oni su vaša braća. Već i njihova djeca, a kamoli njihovi daljnji potomci mogu biti jaki i sposobni. Takvi su zakoni biologije i opći zakoni povijesnoga razvoja i napretka. Osim toga, morate uvijek imati u vidu da ste malobrojan narod i da je solidarnost jedan od uvjeta vašega opstanka. Osobita briga neka vam budu vaša potlačena braća u državi koja se po rijeci i vašemu vojvodi zove. Njezin politički ustroj i političko stanje nikad ne smijete priznati, nego samo kao privremeno faktičko stanje. Vaša braća u njoj su starosjedilački narod: oni tamo nisu dijaspora, nego su oni i zemlja u kojoj žive integralni dio vašeg kraljevstva i vašega naroda. Oslobodite ih. Ne smijete se nikad odreći svojih povijesnih i etničkih granica.
Ne budite lakovjerni, ne vjerujte strancu, a naročito gospodarima svijeta. Poglavito ne vjerujte svojim osvjedočenim neprijateljima kao što su Svrab i Albion, jer ono što je bilo među vama jučer, budite sigurni da može biti uskoro, možda već sutra.
Jer ste kao nacija suvereni narod, nitko vam ne može oduzeti suvereno pravo na pravednu pobunu radi ukidanja, svrgavanja nesposobne, izdajničke i ugnjetačke vlasti. Ne
dopustite da vas itko tretira kao poslušno stado. Pravo na pobunu je vaše naravno pravo i božanskoga je podrijetla. Zato se ne skanjujte, ustanite na vrijeme da zlo ne ode predaleko i ne postane nepopravljivo. Ne budite slijepi legalisti, a još manje pozitivisti. Jer, mnogo je zla i nepravde napravljeno pod krinkom nepravednih zakona. No, prije nego se pokrenete, dobro razmislite o taktici i strategiji pobune, revolucije. Jer one nisu iste u miru i ratu i nisu iste ustajete li protiv domaće izdajničke vlasti ili protiv hegemonije gospodara svijeta. No, i u jednom i u drugom slučaju morate znati dobiti narod na svoju stranu. Istina, ako ste napadnuti od neprijatelja izvana, on vam sam gura narod u vaše redove i naoružaje ga borbenim poletom ponosa i volje za slobodom i pravdom. U miru, pak, ovisi o okolnostima; želite li izdajničku vlast svrgnuti demokratskim putem ili pak državnim udarom, jer je tada dovoljno svrgnuti tek vrh vlasti. Ako izaberete demokratski put, predstoji vam često teška i duga zadaća raskrinkavanja nesposobnosti i izdajničke rabote vlasti. Zadaća je teška i duga zato jer - ako je vlast toliko moralno i politički degenerirana - ona je već suspendirala i demokraciju i demokratske oblike borbe za vlast. Raskrinkavanje je teško jer vladajuća garnitura ima sve medije u svojim rukama pomoću kojih stvara javno mnijenje, koje bi, dakako, trebalo biti naklonjeno njima. Zato morate ili osvajati ili osnivati svoje medije. A i jedno i drugo je teško jer zahtijeva velika financijska sredstva, a i postojeća vlast vas kontrolira, zna za vaše namjere i ne dopušta vam osvajanje medija.... U svakom slučaju, ako se odlučite na demokratsku borbu, vaše ideje, vaša istina mora postati istina većine. Jedino je to učinkovit put i sredstvo. Raskrinkavanje je uvijek prva i nužna faza demokratske promjene vlasti.
Ako se pak rotite, jer demokratska borba ne ostavlja izgleda za promjenu, tada se ne prepirite s vlašću, ne svađajte se s njom, nego se u tajnosti spremajte i čekajte pogodan trenutak. A kad nastupi pogodan trenutak, udarite odlučno, svom snagom, bez zadrške i bez kolebanja. Ako je vlast nenarodna i izdajnička, narod je psihološki već pripremljen i sam je željan promjene, pa ćete od njega biti s odobravanjem i ljubavlju prihvaćeni. Dopušteno je i kombinirati demokratski i urotnički put, ali opet uz odlučnu primjenu sredstava i prednosti i jednog i drugog puta. Često demokratski put, kao prva faza namjeravane promjene, zna biti učinkovita priprema, osobito ako je povezan s junačkim žrtvama kao što su zatvaranje, otpuštanje s posla i drugim progonima. To na narod djeluje šokantno, kao nepravda i odvraća ga od vlasti te potiče simpatije prema žrtvama. No, ne smiju se taktika i strategija jednog i drugoga puta zamijeniti jer se tada stvara neučinkoviti hibrid, kao što je nedavno učinjeno u jednoj vama dobro poznatoj zemlji. Tamo su se generali i admirali svađali s vlašću (što spada u demokratsku metodu), koja je shvatila da to može završiti državnim udarom pa im je odlučnim potezom onemogućila primjenu te druge faze (državnoga udara) - umirovivši ih. Na taj je način otklonila mogućnost da uporabe vojsku protiv vlasti i ujedno pokazala njihovu slabost, nepripremljenost i neodlučnost za energičan pothvat. Pobunjenici su sami upropastili svoju vrlo izglednu priliku - zauzimanje vlasti, promjenu koju je narod priželjkivao...
No, u pravilu, u vašem kraljevstvu neka se sila uvijek uklanja pred pravom i pravdom. Nikad ne zaboravite da ste narod misije. Kao narod više kulture i civilizacije, vaše je poslanje bilo da barbarske narode Južnoantije i inače cijeloga Brda, podignete na više razinu, da ih kulturno i civilizacijski emancipirate. No, to ste samo djelomice izvršili i to - na svoju štetu. Dopustili ste da vas oni brojem majoriziraju i umjesto da ti njih podigneš, sam si djelomice pao na njihovu kulturnu razinu. Obolio si od općeljudske bolesti, nisi se dovoljno od nižih distancirao, pa si pao jer je čovjek sklon padu. Jer lakše je pasti nego se uzdizati. Oni su se civilizacijski i politički urotili protiv tebe, napravili koaliciju nižih naroda s namjerom da te podrede snagom broja te da te podčine i eksploatiraju. A ti si zaboravio da si narod duodecim generstiones Croatorum, nobiles duodecim generationum regni Croatie (A ti si zaboravio da si narod dvanaest rodova Hrvatskih, plemenitih dvanaest rodova kraljevstva Hrvatskog).
Usavršavajte se ne samo u duhovnim vrlinama, nego i u praktičnim vještinama. A najvažnije od njih su vještina vladanja i vještina upravljanja (one nisu iste). Moraš usavršiti svoju volju i osposobiti se za sudjelovanje u upravljanju ne samo svojim posebničkim, nego i u zajedničkim društvenim i državnim poslovima. Jer bez toga pojedinac ne postaje ni potpuna privatna osoba, ni potpuna javna ličnost (One nisu iste). Samovladanje je vrlina slobodnoga, višega čovjeka, višega naroda. Uči se upravljati svojim poslovima i vladati državom. Uči se takvom vladanju po kojem nećeš biti žrtva svoje dobrote, samilosti i odgajatelja naroda kao do sad, nego u kojem ćeš usavršiti svoju snagu i krjepost gospodara-uzora. Neka se uzdiže, neka se uzvisuje u višega čovjeka i u viši narod tko može, komu je dana snaga. Lijeni, za vladanje bezvoljni narodi, uvijek će biti podložni onim moćnima, kuditi ih, ali im se i diviti. Takvi narodi s vremenom dobivaju i podložnički, mazohistički mentalitet kojega se teško i sporo oslobađaju. Oni postaju tijesto od kojega se izgrađuju, kao dodacima, snažni narodi. Snažni narodi često ih preporođuju prelijevajući svoju duhovnu snagu u njihova mlitava tijela. Tako su muslimani u Bosi postali tijesto koje se htjelo primiješati Turcima, tom snažnom vladalačkom narodu... No, neka te ne obuzima slijepa volja za moć, nego ona racionalna, prosvijetljena i samosvjesna, koja pouzdano gradi sebe i zastrašuje tvoga neprijatelja.
Usavršavajte se i individualno i kolektivno. Poticani osobnim nagnućem, ali i planiranim metodama i sredstvima odgoja i izobrazbe. I kaznama i pohvalama. Jer, kako će ti vrlina napredovati ako je ne budeš pohvaljivao i isticao kao primjer ne samo općenito, nego i kod svakoga kod koga se nađe u naročitom pohvalnom obliku i u značajno većoj mjeri? Svako iznimno djelo za domovinu trebate pohvaliti i nagraditi. Ne samo na području kulture, umjetnosti i znanosti, nego i svako značajno političko djelo. Osobito trebate pohvaljivati i kao primjer vrline isticati ratničko djelo. Tako nije ni viteški ni usavršavajući ne pohvaliti u borbi izraženu osobitu hrabrost i vitešku čast u Patriotskom ratu. Velika je pogreška što Patriotski rat završi i bez narodnog junaka i bez izdajice. A bilo je i jednih i drugih! Poglavito onih prvih.
Pohvalama i nagradama i drugim oblicima javnih priznanja potičeš težnju za slavom koja krasi svaki valjani značaj. Ali, dakako, pritom razlikujte ispraznu taštinu i zavist koje dolaze od nemoći i česte su u malih, zavidnih i nekreativnih duhova, od veličanstvene težnje za slavom činjenjem velikih djela prisutne kod velikih stvaralačkih duhova. Budite pravedni i dosljedni kako u kaznama, tako i pohvalama. Jer, ako ih zamijenite pa nepripadno nagrađujete i pohvaljujete nezaslužne, unosite nered u javni kodeks časti i vrijednosti, pravite zbrku i time obeshrabrujete zaslužne, kvarite javni moral i značaj naroda.
Ne skanjujte se ni kažnjavati ni pohvaljivati, jer i jedno i drugo je na Ispravnom putu.
Neka u vašem kraljevstvu svatko bude slobodan praviti izbor svojih vlastitih planova i ciljeva i slobodan ostvarivati ih. Ali tako da su ti planovi, ciljevi i interesi prethodno društveno racionalno verificirani kao moralni i pravedni. Kao oni koji su na Ispravnom putu. Ali mogući izbor neka bude što širi i što tolerantniji. Usavršavajte svatko sebe tako da usavršavate i svoju naciju, društvo i državu. Od toga ćete imati dvostruku korist. Jer tako ćete izbjeći individualističku i egoističnu atomizaciju s jedne strane, i represivni, totalitaristički kolektivizam s druge strane. Izbori se za društveno priznanje svojih ciljeva i interesa, a ne da društvo liberalističkom ravnodušnošću stvara prostor za tvoje amoralne i nepravedne ciljeve i interese. I naučite se razlikovati dobro i ispravno. Jer, nemojte misliti da je ispravno sve što je dobro. Ne, nego obratno: samo ono što je ispravno je i dobro. Suprotno vas stajalište vodi teoriji uživanja: dobro je ono u čemu uživate bez boli, bez obzira na ispravnost. Takvo stajalište vas vodi relativizaciji svih vrijednosti.
Osim toga, zaista, zaista vam kažem: određena količina i dubina boli pače je i nužna da biste osjetili sav raspon i svu egzistencijalnu i ontološke dubine svoga bića. Da biste spoznali i izabrali prave vrijednosti, da biste spoznali Ispravni put.
Usavršavajte svoj politički bitak. Osposobite se da vladate sobom i bez formalnog pisanoga ustava. Nacija nije politički usavršena sve dok sobom mora vladati takvim ustavom. Samo homogena nacija s prosvijećenim nacionalizmom (nacijalizmom), sposobna je vladati sobom i bez formalnoga ustava. Dokle god nacija sobom vlada formalnim pisanim ustavom ona je u psihološko-političkom, u supstancijalnom stanju dominantne snage partikulariteta. Stavljajući ustav iznad narodne suverene volje izražene u parlamentu, s, obično, potrebnom 2/3 većinom za njegovu promjenu - kruti (rigidni) ustav, znak je nezrelosti nacije, znak da se plaši same sebe, nesigurna je, plaši se svoga voluntarizma, kao mane svoje volje. Takav je ustav obično i prekonaraštajni (transgeneracijski) i utoliko nepravedan i nefunkcionalan, tijesan je jer ograničava volju nacije i sužava joj prostor za funkcionalno odlučivanje. Takva nacija nije sigurna u svoja načela pravde i korektnosti. Zato morate težiti mekom ustavu. Meki je ustav izraz jedinstva i osjećaja slobode neke nacije, njezine sigurnosti u sebe, u svoju državotvornost kao bitnu oznaku nacionalnoga bića te postojanost i pravnost njegove volje.
Nacija zdravog praktičnog razuma ne treba formalni pisani ustav. Bez njega, bez ustavnoga ograničenja lakše pronalazi u svakoj situaciji bolje i adekvatnije rješenje u promjenjivim okolnostima. No, vi kao nacija još niste tome dorasli, još niste toliko usavršeni, prije bi se reklo da ste tek na početku takve zrelosti. Zato takvoj usavršenosti morate težiti.
U naciji koja vlada sa suverenim parlamentom bez formalnog pisanoga ustava, svaki naraštaj vlada sa sobom, nema prekonaraštajne vlasti: očevi i djedovi ne vladaju djecom i unucima, nego vlada njihov zajednički prekonaraštajni duh, prekonaraštajno jedinstvo državotvorne volje. Vlada slobodni, živi duh nacije, a ne slovo ustava koje je često već davno zastarjelo i mrtvo, i čiji je duh već davno prestao biti suvremen i funkcionalan. Međutim, državi i naciji kojoj je potrebna ustavna zabrana udruživanja s drugim državama jer postoji opasnost od gubitka samostalnosti i neovisnosti, kao u vašem slučaju, nije još politički usavršena nacija i država pa su joj pisani ustav i takva odredba još potrebne. Pače, njoj je nužno u ustav unijeti i klauzulu nepromjenjivosti te odredbe jer ako bi se ukinula ta zabrana, vi biste vrlo brzo, zbog naglašenoga vanjskog pritiska od osvajača svijeta i nedovoljno učvršćene državotvorne volje vašega naroda, ponovo izgubili državnu samostalnost udružujući se u Zapadno Brdo. U tom dijelu vaš ustav treba biti krut. Ta djelomična krutost joj je potrebna jer nije postigla nacionalno supstancijalno jedinstvo, koje se prenosi odgojem i izobrazbom i koja se pretvara u dobrovoljnu moralno obveznu pravnu i političku tradiciju. Jer, ustav nekoga naroda je njegov mentalitet: on se ne stvara, on raste sa zrelošću naroda. A kad postigne takvo jedinstvo, svaki će naraštaj vladati sobom i moći u svakoj prilici nalaziti najbolje rješenje za državu, društvo i naciju. No, takvo se jedinstvo ne postiže ni lako ni brzo. Vi ste još daleko od njega. Za postizanje takvoga jedinstva potrebna je prije svega samostalna i neovisna nacionalna država, država u kojoj će nacionalna volja biti autonomna, jer jedino se autonomna volja može usavršavati.
Zato neka vam državu - vaše prekonaraštajno dobro, čuva prekonaraštajna supstancijalno jedinstvena volja. Da bi se to ostvarilo, morate biti jači, veći: brojniji i moćniji, s daleko više ozemlja. Tek tada na vaše jedinstvo ne će moći subverzivno razarajuće djelovati vaš neprijatelj. Tek tada ćete i bez formalno pisanoga ustava, usto još i krutog, moći vladati sobom i drugima.
Nepisani je ustav savršenije sredstvo vladanja od pisanoga. To vidite i na primjeru lukavoga Albiona. No, to je primjereno za narod koji je prije svega narod moći, pa tek onda pravednosti i korektnosti. Narod koji može podnijeti mnogo nepravde od vlastite vlasti i još više je nanijeti drugome narodu.
Uostalom, pitanje ustava je eminentno političko, prije nego pravno pitanje. I nikakvo osiguranje nepromjenjivosti nije trajno. Političkom voljom, pučem, revolucijom, a i nekim pravnim tehnikama ustavi se mogu mijenjati, a i faktično se stalno i mijenjaju. No, zaista u tom promjenjivom svijetu, u društvu suprotnih interesa, želja i potreba, postoji potreba i za
zaštitom temeljnih vrijednosti. Naime, štetno za državu, naciju i njezinu slobodu može biti zlokobno idealiziranje ljudske naravi, naravi cijeloga jednoga naroda kao nepromjenjivog i neporočnog bića. Čovjek je sklon padu pa valja računati i na ljudske slabosti, a njih se poglavito lako koristi u demokraciji u kojoj je opasnost od demagoga i demagogije ponajveća. Strast za vlašću, častohlepnost i vlastohlepnost i pridobivanje pristalica obično ide uz podmićivanje i druge zlouporabe moći, kojima se moralno i materijalno korumpira ljude da bi se prigrabila vlast. Nije rijedak slučaj i izdaje nacionalnih interesa oslanjajući se na stranca da bi se netko dočepao vlasti. Radi toga mlade države i mlade demokracije moraju imati djelomice kruti ustav. Da bi se zaštitio od izdaja, uzurpatora i demagoga.
Da biste uklonili te opasnosti, najbolji je način da odgajate i izobražavate svoj narod ne tako da vlada tako da u svakoj situaciji poštuje ustav, da bude sluga ustavu, nego da u svakom času njegova suverena volja može biti najbolji ustav. Da vladate sobom kao da imate pisani ustav. Usavršavajte pravnost tj. zakonitost i ustavnost političke volje tako da vaš pravni mentalitet bude postojan i trajan na načelima slobode, pravednosti i korektnosti. Jer, iako je ustav, kao i zakoni, pisan da bude čuvar slobode, on se, kao i zakoni, uvijek može pretvoriti i u ograničitelja i progonitelja slobode.
Stvorili ste Novu Hrvatsku, sad trebate stvoriti i Nove Hrvate. Zato, usavršavajte se. Jer Stari Hrvati ne mogu graditi Novu Hrvatsku. Trebate odgojiti Višeg čovjeka, Višeg Hrvata, da medu vama nestanu malodušni “skromni” prizemljari. No, Novi, Viši Hrvati ne mogu biti izliveni u amoralnom i asocijalnom neoliberalnom kalupu. Zato vam treba novi, postliberalno-demokratski kalup Ispravnoga puta.
Izađite iz svoje visoke sjene. Ne budite ni s kim jednaki, nego bolji, uzvišeniji.
Tako bi i prođe šesnaesti dan učenja Ispravnoga puta.
Bit cete mi svjedoci Svaki gradjanin, a navlastito vjernik, ima tocno odredjenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas ocekuje znacajni doprinos na raznim podrucjima drustvenog zivota, gospodarstva, politike, kulture. Njezina ce buducnost biti bolja u onoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljsanje samoga sebe.
Ivan Pavao II
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ petnaesti dan
Viši narod
Opus magnum vocat nos! Veliki pothvat nas zaziva!
Ocjenjujući da je narod stekao dovoljno samopouzdanja, Prorokovođa mu stavlja u izgled veličinu koju, međutim, može steći samo stalnim nadilaženjem sebe:
- Ovo vam govorim svima zajedno i svakom posebno: ne žalite se. Naprežite se, nadvisujte se. Jer čovjek nije ravan put, nego stalni uspon. Uspon strm i dug, pa se zato čovjek teško dohvaća. A na svome vrhu još nikad nije bio. Samo onaj tko se neprestano napreže i uspinje, onaj tko u sebi ubija prizemljarsko, životinjsko uživanje, samo će taj narod postati gospodujući. Prizemljar, čovjek uživanja je niži čovjek.
Ne patnja, nego stalno trošenje snage i osvajanja sebe i svijeta stvara viteški značaj. Budite narod žrtvovanja i pobjeđivanja. No, prije svega svaki od vas mora pobijediti sebe. Iskušavajte se na nemogućem. Pokušavajte biti viši nego što jeste i nego što uopće možete biti. Velika je snaga i velika spoznaja u iskušavanjima. Učite se raditi, učite se voliti ono što najviše mrzite. Tako iskušavajte svoju volju, tako se samopobjeđujete i napredujete.
Ne ugađajte sebi. Uživajte samo u pobjedi. Jer vi ste narod ne samo zemlje, nego i neba. Ako ostanete samo narod zemlje, ostat ćete i narod propadanja. Jer, sve što je od zemlje osuđeno je na propadanje. Zato volite zemlju, ali ne budite narod prizemljarski. Trošite se neštedimice. Samo ako sebe pobijedite, moći ćete pobijediti i svijet. Da, jer vi niste narod broja, nego narod znaka i narod sunca. Vi niste narod ni blijede zvijezde ni blijedog polumjeseca. Vi ste narod sunca, svjetlosti i snage.
Prošli ste kroz krvavu kušalicu povijesti. Od vaše slabosti postadoše mnogi narodi. Otpadnici. Postade narod blijedog mjeseca, a neki se prikloniše i blijedim zvijezdama. Od tebe postade narod crnoglavi i narod plavooki, bjeloglavi. I narod čiji jezik ne razumijete. I postadoše narodi brojniji od tebe, ali zato ostadoše narodi prizemljarski. Ne miješaj se s njima. Zašto da propadaš, zašto da se snizuješ. Ti si odabran da njima vladaš, a ne da s njima dijeliš vlast. Zato ne daj svoje sjeme prizemljarima.
Ne miješajte se ni s najboljima. Miješanje naroda dovodi do miješanja njihovih načela i njihovih Ispravnih putova, a to onemogućuje usavršavanje svakoga naroda posebno, kako je svakomu narodu posebno i određeno. Ne miješajte zastave svoje ni s čijim.
Najveći dokaz protiv tebe, tvoga pada, jest da je od tebe i Svrab postala. Ona ima 35 % tvojih gena, što znači da se jedan dio tvoga naroda među barbarskim narodima barbarizirao, oko sebe ih kao nacionalna prajezgra okupio i stvorio od njih narod tebi neprijateljski. To se dogodilo davno prije Krista, kada tvoji preci odseliše s Jadrana na sjever, a što stara predaja zabilježi u legendi o Čehu, Lehu i Mehu (Rusu) od kojih nastadoše Česi, Poljaci i Rusi. Tamo se, dakle, jedan dio tvoga naroda pomiješa s mješavinom Anta i neantskoga, turkijskoga naroda koje je nosilo ime Svrab, koje dade ime tom novonastalom narodu. Dade mu ime, ali i barbarske gene (70 %). Tvoja je zadaća da im to “usvijestiš”, da ih privedeš razumu i kulturi koliko je to moguće i ako je to moguće, s obzirom da je taj narod u velikom postotku barbarski. Sve (ono malo) što u toga barbarskoga naroda vrijedi potječe od one duhovne supstancije što mu je ti dade, a koje on nije dostojan. O hrvatskoj prajezgri Svraba postoji još i danas jasna, ne samo predaja, nego i povijesnoznanstvena potvrđena svijest - Lužičani, koji sebe smatraju Hrvatima, a ne Svrabom. Takvima su se, dakle, i sami smatrali, kao što su ih Hrvatima smatrali i njihovi susjedi od kojih su najvjerodostojniji
bizantijski pisci, od kojih je najpoznatiji Ivan Skilices, pisac i velikaš bizantskoga carskoga dvora, dvora njihovih gospodara, koji kaže: “narod Svraba koje i Hrvatima nazivaju”. Isto to govori i I. Zonaras, također velikodostojnik na bizantskome dvoru. No, to bijaše prije nego Svrabom postaše.
Pa i onaj genij iz Like, Nikola Tesla, kojim se oni ponose, prema vlastitom kazivanju hrvatskog je podrijetla.
Tesla kaže: “Sretan sam što me Hrvati smatraju svojim, jer su moji predci hrvatski koljenovići, Draginići iz Zadra. Kao hrvatski plemići Draginići su došli u Liku u XIV. stoljeću i tu ostali. U Liku su moji predci došli preko Novog Vinodola.
Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići i oni su iz Novoga Vinodola.
Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku Krajinu (Turska Hrvatska) - tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao teslom, prema alatki kojom se obrađuje drvo i otuda je moje sadašnje prezime TESLA. To je, zapravo, nadimak.
Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota.”
Drugi put Tesla kaže: “Ja sam sin pravoslavnog prote iz Like, ali mi je milo da me Hrvati zovu Hrvatom”.
I inače, otkad je ta barbarska masa stjecajem povoljnih međunarodnih političkih okolnosti stvorila državu, pače se i proglasila carstvom - prvenstveno slabošću Bizanta i Bugarske, te zauzelo Crvenu Hrvatsku, od tada sve što je u njih politički i duhovno vrijedno potječe iz Crvene Hrvatske. Pa i njihov suvremeni vrlo sposobni politički vođa, Slobodan Milošević, koji je inače prema vama vodio surovu, genocidnu politiku, također potječe iz Crvene Hrvatske.
Da, razdavao si se. Do sad si bio zanijet stvaranjem naroda, a ne identitetom. Međutim, došlo je vrijeme da prepoznaš to što si stvorio, da mu dadeš svoj identitet. A ne će ti biti teško. Ono što je najbolje u tim narodima, to je tvoje. Probudi u njima tvoj zaspali naciogenetski instinkt i okupi ih pod svoje ime i tako umnoži svoju snagu. Za tvoje i njihovo dobro. Podaj im jedinstvo sa sobom i tako ćeš im osigurati budućnost. U protivnomu, propast će sjeme njihovo, rastočit i raselit će ih osvajači svijeta. I iz Svrabi izluči svoje, kojih je medu njima mnogo. Ali samo svoje, jer s cijelim Svrabom nikad nisi isto bio, s njima nikad jedinstvo nećeš i ne možeš postići. Jer veliki njihov dio je ropske krvi, pače nisu ni Indoeuropljani; on su ropski Hamiti i Dravidi.
Tvoja plemenita krv u otpadnicima je nemirna, ne da mira otpadnicima. Zavidni su ti jer si narod sunca, narod juga i mora. Jer si viši narod. Iz zavisti u njih se rodi mržnja, iz mržnje ratno neprijateljstvo, i oni zaratiše protiv tebe. U njima je velika mržnja roba na tebe gospodara. Tvoja viteška krv u njihovoj ropskoj duši ne da im mira. Po toj njihovoj ropskoj duši znaš da ti nisu braća.
Tvoja prajezgra u njima trajno se prisjeća na svoje plemenito hrvatstvo. Ono je u njima, kako rekosmo, nesretno i nemirno, i trajno teži sjedinjenju s tobom. Na to je nagoni njezin neuništivi naciogenetski instinkt što u njima izaziva psihološki rascjep i čini ih trajno psihološki ovisnima o vama. Međutim, prevladavajući barbarski geni u njima osjećaju u sebi tu prajezgu stranom. Otuda njihova psihološka raspolućenost, njihova labilna psiha koja vas jedan dan zove braćom, ljubi se s vama, a drugi vas dan kolje, pali i druge zločine nad vama čini. No, to je nepromjenjivo, ti se ne daj zavarati njihovom zoološkom ljubaznošću, ne daj se ni u kakvu državnu zajednicu s njima jer oni teže tvome uništenju. Vašim uništenjem htjeli bi se oslobodti psihološke ovisnosti o vama. Pa i kad žele osvojiti i prisvojiti vaše zemlje, podsvjesno misle da će na vašoj zemlji postati plemeniti i viši narod kao i vi.
Da, do sad se si se razdavao i oplemenjivao pa od tebe nastaše mnogi narodi. Da nisi tako radio danas bi bio mnogobrojan, moćan - velik narod. Ali ti nisi bio fundamentalist, pa se nisi očuvao u jedinstvu nego u rasapu. Zato od sad budi fundamentalist. Jer Bog je stvorio
čovjeka kao fundamentalističko biće. Jedino kao takav može izgraditi i očuvati svoj individualni i kolektivni integritet i identitet. Zar ti to povijest ratova ne potvrđuje? Zar svoju državu nisi obnovio u Patriotskom ratu u fundamnetalisčkoj težnji i na fundametalistički način? Istina, ništa se na svijetu ne ostvaruje fundamentalno, ali se najbolje stvari ostvaruju fundamentalističnom težnjom i na fundamentalan način. Možda se Bog pokajao što je stvorio čovjeka kao vjersko i političko fundamentalističko biće. Ali ga je stvorio kao takvoga. Čovjek se, naime, kao političko fundamentalističko biće uzoholio i rekao: Bog je mrtav. Ali nije Bog umro, nego se postidio čovjeka i od njega okrenuo svoje lice.
Budite politički fundamentalisti jer je to politika na Ispravnom putu. Jer, vi se od Svraba fundamentalno razlikujete. Pripadate dvjema različitim kulturama, dvjema različitim biologijama. Zato je medu vama fundamentalno i trajno, a ne slučajno, okolnostima uvjetovano neprijateljstvo. Neprijateljstvo je među vama permanentno, bilo u potencijalnom, bilo u aktualnom obliku, ali je permanentno jer je biološko. Kulturno i biološki, što znači fundamentalno uvjetovano.
No, budite racionalni fundamentalisti obrane pravih vrijednosti i nacionalnih interesa, a ne slijepi fanatici koji sve promatraju jednokauzalno i redukcionistički. Spoznajite svijet u njegovoj mnoštvenosti i mnogouzročnosti. Svoju integraciju stvarajte na toj kompleksnosti i slobodi. Ne budite vjerski fundamentalisti talibanskoga tipa. Slijedite vjeru Ispravnoga puta, ne budite fundamentalistički teokrati u težnji suobličavanja svoga društva sa zahtjevima svetih mitova, jer bi vam to moglo upropastiti državu. Kritički se odnosite prema svetim mitovima bilo svetih knjiga ili onih izvan njih, jer nije sigurno da su riječ Božja. Slijedite vjeru Ispravnoga puta koju ste naslijedili od otaca svojih. Držite se nje jer je ona uzvišena i teološki superiorna svim drugim vjerama, ona će vas spasiti od apostazije i rasuća. Ipak, tko je druge vjere nije nevjernik nego stranac.
Time što si ih pobijedio u Patriotskom ratu nisi osigurao vječni mir od Svraba. Dapače, tom pobjedom si ih susreo s njihovom ropskom dušom koje se oni stide, pa će te od sad još više mrziti. I kovati zavjere i spremati se na rat da ti se osvete. To poniženje što su ga doživjeli od tebe u Patriotskom ratu oni ti ne mogu zaboraviti, niti će ti oprostiti grijeh što si razotkrio golotinju i siromaštvo njihova duha.
Povijest nije stala; ona svakom narodu nameće nove i nove zadaće. U narodima se njihovo poslanje, njihove osnovne ideje, njihove ambicije i utvare stalno obnavljaju. I oni ne da ne će, oni ne mogu odustati od njih, ne mogu uvijek ponovo ne pokušavati ozbiljiti ih. To je jače od njih, od njihova razuma, njihovo naciogenetsko naslijeđe. To je prokletstvo poslanja, kako onih koji vjeruju u nj, tako još više onih koji u nj ne vjeruju. A još veće je prokletstvo narodu koji svoje poslanje i ne shvati. Zato, sve što se jednom sudbinsko dogodilo među narodima, ponovit će se. Samo u drugom obliku. Ali jednako sudbonosno i jednako opasno.
Da, opasno. Ali upravo od opasnosti jačaju, rastu najviši narodi. Onaj tko ne zna s mačem u zubima plesati na užetu razapetom nad bezdanom, taj u nj pada. A upravo taj bezdan, ta provalija je život. Samo onaj tko zna tako plesati, tko ima hrabrosti iskušavati bezdane života, taj je određen da u njemu gospoduje. Zato se nauči i navikni uživati u opasnosti. Neka ti to veselje i užitak čini.
Ali vi to sad ne činite. Uspavali ste se u sjećanjima na dane pobjede. I što je još gore, svađate se o tim danima. A ne vježbate se, ne pripremate se, ne živite opasnost. Vidim vas gdje dokoličarite pred kavanama i u restoranima. Ispijate pića i nadmudrujete se. lako sam vas upozorio: vi sad samo tumačite Hrvatsku, a trebali biste je promijeniti. Zaista, kako ćete ispunjavati svoju zadaću, kako ćete promijeniti svijet ako se predate poroku brbljanja i prizemljarskoga uživanja. Oni koji tako žive, neka znaju da nisu moji. To su otpadnici ili će to postati.
Još se u vašim očima ne iskri ona veličanstvena ljubav što brda premješta, još se na vašim nasmijanim usnama ne veliča radost života, radost opasnosti, ne veliča ona hrabrost za istinu i radosno djelo od kojih neprijatelju koljena klecaju.
Nadmašujte se, rastite. Prestanite biti puk. Ubijte u sebi sve pučko, sve narodsko, postanite nacija, postanite viši narod najvišega poslanja. Ne stidi se, ne plaši se svoga poslanja višega naroda. Postanite oni na koje će zavidljivci pokazivati rukom. Neka se drugi narodi po tebi ravnaju, po tebi sude. Odbaci skromnost, odbaci poniznost, jer ti si veliki narod. Odbacite pelene iz kojih ste izrasli, zar niste prestari da im se još uvijek divite. Zatri putove svoje po kojima si hodio dok si bio lazar. Zaboravi mucanje svoje. Budite me dostojni. Zaista, zaista, kako je već rečeno, oni od vas koji u brizi da sačuvaju život klonu na putu uspona do višega čovjeka izgubit će ga, i ostat će neotkupljeni, prizemljari.
I zapamtite: ne ćete postati viši narod bez vođe; političkog i duhovog. Oni su potrebni bili i bit će potrebni svakom narodu i u svakom dobu. U svakom društvenom i državnom uređenju i u vladavini svake ideologije. Ili za rušenje ili za gradnju, ili za oboje. Imajte razumijevanje i za njihove eventualne neuspjehe, neuspjehe za koje nisu krivi. Jer nema uspješnog političkog vođe u apsolutno negativnom političkom kontekstu. Inače, ne bi toliko dugo trajala velika carstva: ni ono Perzijsko, ni ono Aleksandra Velikoga, ni Mongolsko, da ne govorimo o Rimskom, Turskom, Engleskom, Austro-ugarskom i Ruskom (uključujući i SSSR). A buniti se, dizati ustanke i revolucije za nacionalnu slobodu, za nacionalno samoodređenje i ljudska prava uvijek postoje ne samo razlozi, nego i potreba. Narodima su to potrebne vježbe volje, duha, dokazi dostojanstva i vrsnoće, bez obzira na uspjeh. I žrtve. No, u relativno nepovoljnom političkom kontekstu, ili pozitivno izraženo, u relativno povoljnom političkom kontekstu velika je uloga njegova. Presudna, lako on ne bira kontekst nego kontekst njega za svoje ostvarenje, vođa može značajno pridonijeti stvaranju povoljnoga političkoga konteksta
Vrjedniji, bolji ste nego što o sebi mislite. Ne budite malodušni, ne budite maleni pod zvijezdama. Vi ni vašu domovinu, osim u himni, niste hvalili dok vam je stranci nisu otkrili i divili joj se kao jednoj od najljepših zemalja svijeta. Budite hrabri, živite svoj identitet.
Tako bi i prođe i petnaesti dan učenja Ispravnoga puta.
Predstavljena knjiga "Miro Barešić" V. Lasića
Knjiga Vjekoslava Lasića "Miro Barešić - Borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini - Nejasnoće oko pogibije", u kojoj je opisan Barešićev životni put i svjedočanstva njegovih suboraca, predstavljena je 5. siječnja u Zagrebu.
O knjizi su govorili odvjetnik Ivan Gabelica, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, akademik Josip Pečarić, dominikanski provincijal Anto Gverić i autor.
Gabelica smatra kako je Barešić hrvatski domoljub u najplemenitijem smislu te riječi, jer je od dolaska u Švedsku svoj život posvetio samo slobodi hrvatskog naroda. Podsjetivši da je hrvatski narod bio bez prava u Jugoslaviji te da je i pomisao na neovisnu hrvatsku državu najstrože kažnjavana, kazao je da se Jugoslavija u borbi protiv političkih emigranata služila metodama državnoga terorizma i ubijala njihove istaknutije predstavnike.
"Životni put, nepravde te Barešićeva mučenja pokazuju kako se svjetski moćnici odnose prema ideji hrvatske slobode", istaknuo je Pečarić, ocijenivši da je sloboda nešto najsvetije što mu je Bog dao. Ustvrdio je da svjetski moćnici i sadašnje predsjedničke izbore u Hrvatskoj pomažu u neslobodi.
Po Šeparovićevim riječima Lasić istraživanjima i pisanjem o hrvatskim žrtvama postaje viktimolog prvoga reda. "Autor je uza svoj rad u knjizi okupio još šestoricu autora, inače Barešićevih prijatelja i suboraca", rekao je i dodao kako je svaki od njih iz svog ljudskoga i stručnog obzora osvijetlio mnoge nepoznate stvari o tom hrvatskom borcu za slobodu.
Istaknuo je Lasićevu ulogu kao Barešićeva duhovnika i prijatelja, koji mu je pomogao u najtežim nevoljama, osobito u uzničkim danima, jer je Barešić 12 godina proveo u švedskim, španjolskim i američkim zatvorima, u borbi za samostalnost vlastite države. "Bolje je poginuti u Hrvatskoj nego se skrivati u pustinji", bilo je Barešićevo geslo, rekao je, dodavši da je "Barešić poginuo u Domovinskom ratu pod nepoznatim okolnostima".
Lasić je istaknuo kako se knjigom nastoji dokazati istina o Barešiću, hrvatskom vojniku čije je geslo bilo: "Sve za hrvatsku, Hrvatska iznad svega!"
Promociji knjige nazočila je Gordana Turić, majka hrvatskog branitelja Zdeslava Turića koji je poginuo zajedno s Mirom Barešićem.
Knjiga "Miro Barešić - Borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini - Nejasnoće oko pogibije" (411 str.) objavljena je u vlastitoj nakladi. Njezin autor, svećenik Vjekoslav Lasić (1938.) objavio je više knjiga, među njima i knjigu "Slobodna Hrvatska moj san".
(Hina)
Hrvatski list, 7. siječnja 2010.
SEDLAROV FILM „PAVELIĆ BEZ MASKE“ JE ZNANSTVENI FALSIFIKAT
Piše: Ivan Gabelica
O Sedlarovu filmu „Pavelić bez maske“, koji je premijerno prikazan 29. studenog o.g. u zagrebačkomu kinu „Tuškanac“, dao je svoj osvrt Damir Pešorda u „Hrvatskom listu“ od 03. prosinca 2009. Taj osvrt je pun komplimenata filmu kao objektivnomu prikazu Pavelićeva lika i dijela. Pri tomu nije izostavljen ni moj komentar, daden na završetku predstave, da je to znanstveni falsifikat. Pešorda ga ocjenjuje neobjektivnim. No, ja i dalje ostajem pri svomu komentaru, dodajući, da takav sud o filmu, kakav daje g. Pešorda, može davati samo onaj tko ne poznaje povijest ili tko je toliko indoktriniran, da ne želi priznati povijesne činjenice.
Film je, naime, pun neistinitih i zlobnih tvrdnji. Neke od njih nisu bitne za povijesnu ocjenu dr. Ante Pavelica i NDH-a, npr. da je dr. Josip Frank osnivač Čiste stranke prava, da Pavelić emigrirajući 19.01.1929. u početku nije namjeravao politički djelovati u emigraciji, da je Marseilleski atentat na kralja Aleksandra 09.10.1934. izveden sa znanjem talijanskih vlasti, da su za vrijeme NDH-a izašla samo tri sveska „Hrvatske enciklopedije“, da je Pavelić napustio Zagreb 06. svibnja 1945., da je Mussolini dao Paveliću odobrenje da 11. travnja 1941. sa ustašama napusti Italiju, da je Pavelić pod okriljem noći 15. travnja 1941. stigao u Zagreb i mnoštvo drugih neistina koje bi se moglo nabrajati u nedogled. Na ove i njima slične činjenice neću se osvrtati. Spominjem ih samo primjerice, jer one govore samo o nesolidnosti rada pri izradi filma, ali i o nesolidnosti Pešordine ocijene. Zato ću se osvrnuti na nekoliko drugih neistinitih tvrdnji i prešućenih činjenica, o kojima zavisi objektivna povijesna ocjena ondašnjih povijesnih zbivanja i ljudi koji su u njima igrali vodeću ulogu.
U filmu su spomenuti Rimski ugovori od 18. svibnja 1941., kojim su, između ostaloga, određeni dijelovi hrvatskoga priobalnog područja otrgnuti od Hrvatske i pripojeni Italiji, ali je posve prešućena Pavelićeva Državotvorna izjava od 10. rujna 1943., kojom se ti ugovori razvrgavaju, iako ta dva akta čine jednu pravnu i političku cjelinu. Ujedno je 09.09.1943. proglašeno pripajanje Hrvatskoj svih do tada otrgnutih područja, počevši od Istre do Boke Kotorske, dakle i onih područja, koje je Italija prigrabila Rapallskim (1920.) i Rimskim (1924.) ugovorom. Tako se čitava Dalmacija našla u sastavu NDH-a, a nastavljena je borba, da i ostala područja dođu u taj sastav.
Također je u filmu prikazano Mačekovo zatočenje, odnosno stavljanje u kućni pritvor, ali se nijednom riječju ne kaže, zašto je to učinjeno. Maček i HSS su odlučno bili za Jugoslaviju, zahtijevajući samo autonomiju Hrvatske u okviru Jugoslavije. Zato je njihova vlast brutalnom silom gušila rad Ustaškoga pokreta, zabranjujući njegovo novinstvo, hapseći njegove istaknute članove i šaljući ih u zatvor u Lepoglavu i u koncentracioni logor Kruščica, kod Travnika. Dok se ustaše dižu na ustanak za rušenje Jugoslavije i uspostavu NDH-a, Maček poziva na obranu Jugoslavije. Istodobno šalje u emigraciju dr. Juru Krnjevića kao službenoga predstavnika HSS-a u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi. Krnjević u kolovozu 1942. godine poziva iz Londona hrvatski narod, da se pridruži četnicima. Maček se od toga nikada nije ogradio. S njim razni jugoslavenski elementi pokušavaju stupiti u svezu. Da bi se to spriječilo, određena je njegova izolacija.
Prema filmu, Nijemci su o uspostavi NDH-a počeli najprije pregovarati s Mačekom, jer su ustaše držali minornom političkom skupinom, a Pavelića talijanskim eksponentom, i tek kad ih je Maček odbio, oslonili su se na ustaše. To nije točno. Njemačka je priznavala, da Hrvatska spada u talijansko utjecajno područje, pa joj nije mogao smetati Pavelić, kada bi i bio talijanski eksponent, što nije istina. Strani diplomatski predstavnici i obavještajci, među njima i njemački, stalno su izvješćivali svoje vlade uoči rata o padu Mačekova i porastu ustaškoga utjecaja. Hrvatski izvori to potvrđuju još obilnije.
Dakle, Nijemci su vrlo dobro znali da ustaše nisu neka minorna skupina nego snaga jača od Mačekove, pogotovo nakon raskola u HSS-u, kada se njegov većinski dio, zbog Mačekova jugoslavenstva, priklonio ustašama. Ali Nijemci su najprije s njim razgovarali, želeći ga odvratiti od ulaska u jugoslavensku pučističku vladu i tako oslabiti Jugoslaviju prije napadaja na nju. To im pak nije uspjelo, ali ne zbog Mačekova tobože demokratskoga uvjerenja nego zbog njegova jugoslavenstva.
Kao uzrok brzoga sloma jugoslavenske vojske u filmu se navodi nekoliko razloga, ali se posve prešućuje njezino razoružavanje od strane ustaša i Hrvatske seljačke i građanske zaštite, te proglašavanje NDH-a, osim u Bjelovaru i Zagrebu, još u Čakovcu i Đurđevcu (07.04.1941.), Virovitici (09.04.1941.), Karlovcu i Gospiću (10.04.1941.) i tako dalje redom u Splitu, Šibeniku, Osijeku i na cijelomu hrvatskom narodnom i povijesnom području prije dolaska osovinske vojske, pa je NDH-a stvorena vlastitim snagama hrvatskoga naroda.
Neistinita je tvrdnja, da je Pavelić uveo totalitaristički sustav vladavine, po uzoru na fašizam i nacizam. Narav nijednoga političkog sustava ne ocjenjuje se po njegovu djelovanju u ratu, dakle u izvanrednim okolnostima, nego u miru. Napadnuta sa svih strana, kao ni jedna država na svijetu, u NDH-a su zaista vladale izvanredne okolnosti, a u takvim prilikama mnoge države, pa i današnja Hrvatska, Ustavom predviđaju ograničavanje ljudskih prava. Zašto to ne bi činila i NDH-a? Istina, u NDH-a su bile raspuštene sve političke stranke i legalno je djelovao samo Ustaški pokret. Međutim, u vrhu Ustaškoga pokreta i u hrvatskoj državnoj vladi bili su istaknuti članovi svih prijašnjih političkih stranaka. Po tomu su taj pokret i vlada bili pluralistički. Njihovim članovima bila je zajednička samo odlučnost, da brane hrvatsku nacionalnu samobitnost i da uspostave i obrane hrvatsku državnu nezavisnost. U ostalomu su se mogli i razlikovati. U NDH-a je postojala potpuna sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, te sloboda vjere i gospodarskoga poduzetništva. Ove slobode su negacija totalitarizma. Najistaknutiji ustaški i državni dužnosnici su se ili ograđivali od nacizma i fašizma (Pavelić, Budak, Valenta) ili su ga otvoreno napadali (Makanec, Ivo Oršanić, Rieger, Nevistić).
U filmu se tvrdi, da su u NDH-a mnogi bili nepravedno progonjeni, iako su htjeli sudjelovati u izgradnji države, ali se nisu slagali s ustaškim režimom, pa su odlazili u partizane. To nije istina. Ustaše su prihvaćale svakoga tko je htio sudjelovati u izgradnji države. U tomu smislu značajne su Pavelićeve riječi: „Ustaša je svaki onaj tko hoće ovu državu i tko se ne bori protiv nje“. HSS-u je u više navrata nuđen ulazak u vladu, čak da bira ministarstvo, ali je on to svaki put odbio. Ustaški stožernik je rekao u Sisku Vladi Janiću-Capi: „… mi znamo da ste vi komunist, ali znamo da ste i Hrvat. Ali ako vi nećete ništa raditi protiv hrvatske države, protiv NDH, vama se neće ništa dogoditi!“ No, Capo je istoga dana pobjegao u partizane.
Pavelić je nudio Krleži, da bude profesor na Filozofskomu fakultetu, ravnatelj Sveučilišne knjižnice, intendant Hrvatskoga državnog kazališta, urednik časopisa „Hrvatska“ u Švicarskoj, ali on je sve to odbio. No, Titu je pisao hvalospjeve. Nasuprot Capi i Krleži, Ante Ciliga i Milivoj Magdić, kao bivši istaknuti komunisti, bili su kratkotrajno zatvoreni, a nakon toga su surađivali u raznim publikacijama i objavljivali knjige u NDH-a. Magdića su 1947. godine Anglo-amerikanci izručili partizanima koji su ga strijeljali.
Rasni zakoni o NDH-a doneseni su isključivo pod njemačkim pritiskom, ali su bili blaži nego u Njemačkoj. Izvan dosega tih rasnih zakona bile su one osobe, „koje su se prije 10. travnja 1941. pokazale zaslužnima za hrvatski narod, napose za njegovo oslobođenje“, uključivši tu i članove njihovih obitelji. Nijemci su stalno napadali hrvatske državne vlasti, da zaštićuju Židove i ne provode protiv njih deklarirane mjere. Rasnim zakonima uvodi se samo pravna diskriminacija Židova, pa čak i segregacija, ali se ne određuje njihova likvidacija. Dakle, na temelju rasnih zakona u NDH-a nije ubijen ni jedan Židov. Kao i drugi građani u NDH-a, oni su slani u zatočeništvo zbog protudržavne djelatnosti. U svim zatvorima i logorima NDH-a moglo ih je stradati zbog raznih razloga najviše jedna do dvije tisuće ljudi, a ne 18.000, kako se u filmu lažno tvrdi.
Notorna je laž, da su zločini protiv Srba u NDH-a počinjeni kao odmazda za njihove zločine prema Hrvatima u Kraljevni Jugoslaviji i da su ustaški zločini rezultirali srpskom pobunom. Ne samo da su Srbi činili strašne zločine prema Hrvatima i muslimanima u Prvom svjetskom ratu i Kraljevini Jugoslaviji, nego su oni to nastavili i u NDH-a. U travanjskom ratu 1941. Srbi su poubijali preko trista nevinih Hrvata, dok s hrvatske strane nije pala ni jedna srpska civilna žrtva. S tim su nastavili i u idućim mjesecima, pa su u srpnju i kolovozu likvidirali sve Hrvate u jugoistočnoj Lici i u jugozapadnoj Bosni sve Hrvate i gotove sve muslimane. Odvjetnik Stevan Moljević je razradio plan, objavljen 30.06.1941., da se stvori etnički čista Velika Srbija, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Kordun i Banovinu i pretežan dio Like i Slavonije i iz koje bi bili likvidirani svi Hrvati i muslimani..
Već 10.04.1941. Srbin Krstan Bjeljac osnovao je u Suvopolju, kod Knina, vojni komitet za organiziranje pobune, a 14.04.1941. i Dobrovoljački odred u selu Rore kod Glamoča. Nasuprot tomu Slavko Kvaternik je već 11.04.1941. uputio okružnicu, „da se pod svaku cijenu spriječi zlostavljanje oružnika Srba“. Slično je postupio i Stjepan Barbarić, ustaški povjerenik u Mostaru. Nadbiskup Stepinac je stalno isticao da su Srbi u ratu prvi započeli sa zločinima i da su hrvatski zločini odgovor ne samo na srpske zločine prije 10.04.1941. nego i na zločine četnika i partizana.
Hrvatske vlasti su strijeljale pojedine ustaše, koje su činili zločine prema Srbima, bez obzira što su Srbi prvi započeli sa zločinima. Srbi su se bunili protiv Banovine Hrvatske i protiv današnje Republike Hrvatske, iako na njima nisu počinjeni nikakvi zločini, pa zašto bi NDH-a u tome bila iznimka.
Ivica Skomrak, koji je kao komunist bio zatočen u Jasenovcu do kolovoza 1944.,tvrdi, da je do njegova izlaska iz logora u Jasenovcu stradalo nešto preko dvadeset i četiri tisuće ljudi. Franjo Tuđman je izlazio s brojkom od nešto više od četrdeset i devet tisuća ljudi. U filmu se navodi broj stradalih preko sedamdeset i tri tisuće. Očito je da su te brojke neprovjerene i nepouzdane, pa im se ne može vjerovati.
Pozivam gospodina Pešordu da navede protuargumente ovim mojim tvrdnjama. Uvjeren sam da ih neće moći oboriti. Čini mi se, da on i ne misli svojom glavom nego tvrdi suprotno onomu što ja zastupam. Da sam ja tvrdio, da je film objektivan, on bi ga sigurno proglasio neobjektivnim. A to je najžalosnije.
Ivan Gabelica
Politički zatvorenik
ANTE STARČEVIĆ DANAS
Piše: Mario Marcos OSTOJIĆ
Bez obzira na neke pokušaje iskrivljavanja lika i djela, Ante Starčević je neupitno bio i ostao Otac Domovine, a njegovo geslo 'Bog i Hrvati', koje je sinteza njegovih misli, i dalje je okvir za suvremenu hrvatsku političku djelatnost svima onima kojima „jedini bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti sačuvati samostalnu hrvatsku državu“ (I. Korsky) i kojima „uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“ (Isto).
"Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu; ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će i pravo biti da propadnu".
"Narod bo je naš upućen da on samo kao međunarodna osoba može svoju narodnu budućnost osigurati i upravo u vlasti da može svoje stanje i odnošaje prema sebi mijenjati stoji život naroda. I doista, ne bijaše i nije vrsna naroda, koji se tim prirodnim pravom ranije ili kasnije posluži, i osim nepravednika nitko se toj težnji naroda ne protivi". (A. Starčević). Te riječi nisu izgubile na aktualnosti danas, kad se Hrvatsku stalno i perfidno i konkretno pokušava ponovno vratiti u stari okvir (Jugosfera), dok se obećava ulazak u novi okvir (Europska unija). Krajnje je vrijeme da se najozbiljnije shvate ove mudre misli, nasuprot sirenskog zova raznih političkih naivaca, neupućenih, fundamentalista novog kova i stranih plaćenika. S ovim mislima Starčević ulazi u našu sadašnjost i ponovno nam poručuje da hrvatski narod može biti slobodan i razvijati se u suvremenom svijetu samo ako osigura svoju međunarodno priznatu državu.
Hrvatski narod se teško izborio za svoju državu koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg djela međunarodne zajednice, ali nakon uspješnog oslobođenja počeo je shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode, no još nedovoljno shvaća da je „smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode“ (I. Oršanić), i da je to trajan proces koji je moguć samo kao prirodna posljedica rasprave svjesnih i odgovornih hrvatskih građana, a ne jednoga mesijanskog lidera, jer slobodarski sadržaj zahtijeva narodnu volju i općenarodni slobodarski sporazum.
"Najstrašnije su vam riječi, da ćete mene slijediti. Ako trebate gončina, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao.
Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine“. (A. Starčević)
Smisao države je u ostvarenju slobode
Okupljanje oko Starčevićevih misli koje ne podrazumijeva samostalnu potragu za rješenjima i „kresanje mišljenja“ u uvjerenju da će bez duševnoga napora i samim ponavljanjem njegovih misli hrvatska država biti uistinu suverena, pravedna i slobodarska, to je okupljanje koje je osuđeno na neuspjeh, što smo mogli vidjeti bezbroj puta od osamostaljenja do danas, a činjenica je da to okupljanje još uvijek, unatoč mnogim plemenitim pokušajima, nije uspjelo.
Mnogi bi htjeli da političke misli Ante Starčevića danas budu program za političku djelatnost, što nije realno, jer u tom smislu odgovaraju drugom vremenu. Te misli su puno više od političkog programa, one su etički i povijesni okvir za razuman i realističan pristup konkretnim izazovima današnjice. Valja uvažiti da je od smrti Ante Starčevića do danas prošlo više od sto godina i da to vrijeme nije bilo prazni povijesni prostor.
U ovom osvrtu ne kanim napisati povijesnu kronologiju od njegove smrti do danas, to mogu drugi koji su pozvaniji, nego se želim usredotočiti na današnje izazove. Na primjer, Bosna i Hercegovina. Danas je moguć kakav-takav slobodan i normalan politički život onomu dijelu hrvatskog naroda koji živi u Republici Hrvatskoj, i zato je na tom dijelu naroda velika odgovornost, jer će o njegovoj mudrosti i osjećaju za slobodu i pravednost uvelike ovisiti sudbina onog dijela hrvatskog naroda koji danas živi u Bosni i Hercegovini.
Parlamentarne stranke u današnjoj Republici Hrvatskoj ne pokrivaju cijeli politički prostor i ne predstavljaju sve glavne političke opcije hrvatskog naroda, dapače, u mnogočemu su iste bez obzira na to kako same sebe definiraju, što za pažljivog promatrača nije čudo, budući da većinom vuku korijen iz iste partije. Objektivno, danas nisu predstavljeni hrvatski nacionalisti ili starčevićanci, koji su u današnjoj političkoj konstelaciji umjerena ili razumna hrvatska desnica, oni su „osjećajno“ ostali izvan postojećih parlamentarnih stranaka i traže svoju političku formulaciju i svoju političku integraciju. Starčevićanstvo kao politička ideja nadilazi sami stranački okvir, jer predstavlja duhovnu jezgru hrvatskog naroda, od koje su se napajale prijašnje i napajat će se sve buduće generacije. Starčevićansko pravo je izvorna i živa afirmacija ljudskog dostojanstva i povratak u izvorno povijesno stanje.
Neki bi ga htjeli svesti samo na „hrvatsku državu“, međutim - to nije jedina misao koju danas možemo i moramo preuzeti iz njegove bogate baštine. Istina je da “. . . dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa”, ali ništa manje važno nije ni to da “što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim jezikom, istim običajima, istim interesima, mora da se sljubi u jednu državnu cjelinu, pa ako nije prošlost, mora da im je budućnost zajednička” (A. Starčević), što u današnjim okolnostima mogu razumjeti samo istinski starčevićanci.
Razumljivo je da je zbog neravnopravnog odnosa snaga u bivšoj Jugoslaviji i zbog prevladavajućeg stava međunarodne zajednice, uspjeh oslobodilačkog procesa početkom 90-ih godina prošlog stoljeća mogao biti samo djelomičan, jedva dovoljan da se osigura opstanak hrvatskog naroda kao posebne, samosvojne narodne jedinice sa svojom predajom i svojim vrjednotama u suvremenom svijetu u kojemu su bogovi proizvodnja i potrošnja. Međutim, i to volim uvijek ponavljati, nije ovo kraj povijesti pa na današnjoj i budućim hrvatskim naraštajima ostaje starčevićanska zadaća, koja je ujedno i pravi test za svakoga poštenog hrvatskog nacionalista:
“Kada se govori o sjedinjenju pokrajina hrvatskih, ne govori se o podloženju njih koje pod drugu, nego o složenju svih, kako su pod jednim vladarom tako pod jednom vladom i pod jednim ustavnim zakonotvorstvom” (A. Starčević). Mnogi bi htjeli ovo zaboraviti.
Sigurno je da ostvarenje „povijesne Hrvatske“ nije bilo ni u mislima vladajućih slojeva 90-ih, ni u mislima većine hrvatskog naroda, jer da je tada u hrvatskome javnom životu starčevićanstvo bilo zastupano, sigurno bi se izbjegle mnoge taktičke pogrješke čiji se rezultati danas brutalno osjećaju. I Starčević je već u ono vrijeme predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske, stoga nikada nije zastupao nasilno ujedinjavanje, ali isto tako nikada nije zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojemu treba težiti. Dakle, ne pokušaj nametanja nacionalnog ili državnog jedinstva (uostalom to je sada nemoguće), nego međusobno poštivanje i sporazumna politika prema onima koji ugrožavaju oba dijela povijesnog hrvatskog područja: “Nemoguće bo je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod naroda različnih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere“.
No vratimo se hrvatskoj državi. Starčevićev hrvatski državni okvir nije ni prazan okvir ni fašističko obožavanje države kao takve, već temelj za izražavanje narodne suverenosti. Za Starčevića država nije apstrakcija, nego je u njoj bitan narod koji u njenom okviru odlučuje o svojoj sudbini: “Zakon bo je izražena volja naroda, sabor je odbor naroda, vlada je odbor sabora, vladar je prvi državljanin, koji i sam izvršava i pomoću vlade bdije da i svi ostali izvršavaju zakon”.
To podrazumijeva i ispravno usmjerenje naroda: “Mi smatramo najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnim stvarima bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko zna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareći za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi”. Ovo političko odgajanje hrvatskih građana je glavni zadatak svih onih hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca, imajući u vidu da je diktatorsko iskustvo predugo trajalo i ostavilo negativne posljedice čak i kod onih građana koji iskreno priželjkuju istinsku slobodu.
Starčeviću nije presudno državno ustrojstvo nego sadržaj: “A svaki postojeći sustav, bio kakav mu drago i bio gdjegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda“. On priznaje volju većine, svjestan kako je to samo mehaničko pravilo i kako nema boljeg načina da se izbjegne sila i nasilje kao način odlučivanja. Stoga zahtijeva da svaka vlada nastoji “iznaći pravu većinu, to će reći onu većinu, koja zastupa sav narod, sve njegove probitke”. U doba kad nisu u upotrebi bili pojmovi „pravna država“ i „ljudska prava“, rekao je da “na taj način u državi da tako rečemo zakonitoj ne stoji nauk koji hoće da svaki državljanin, za biti državljaninom, za državu, mora više manje od svojih osobnih prava otpustiti, te ta prava ustupiti najvišoj vlasti. Protivno, u pravnoj državi, i samo u njoj, pojedinac dobiva mogućnost i sigurnost služiti se svojima pravima”. Hrvatski narod se borio za ostvarenje samostalne hrvatske države da bi živio kao slobodan narod, i da bi slobodnim i zakonom zaštićenim radom poboljšao svoj životni standard uz slobodnu kulturnu i vjersku djelatnost. Takvo starčevićansko shvaćanje hrvatske države, ne države radi države nego radi slobode, jamstvo je da ćemo uspješno prevladati posljedice starih i novih diktatura.
Integracija vjerski i etnički raznorodnih elemenata
Hrvatska nije zemlja u kojoj postoji vjersko jedinstvo. Hrvatski se narod kulturno razvijao na periferiji zapadnoga kršćanstva, pa su radi toga na dijelu njegova područja dolazili do izražaja istočno–kršćanski i islamski vjersko–kulturni utjecaji, što je dovodilo sukoba i ratova, kao u drugim europskim narodima. Danas je došlo do gotovo radikalne sekularizacije te su agnostici i ateisti brojni i mogu slobodno izraziti svoja gledišta kao i vjernici. Danas mnogi koji se nazivaju starčevićancima pokušavaju iskoristiti svoju vjeru i ideologiju za svrhe koje nemaju nikakve veze s vjerom odnosno ideologijom kao svjetonazorom ili kao odnosom pojedinca prema Bogu ili prema svijetu. Takvima Starčević, koji je iskreno poštivao vjere i odbacivao konfesionalne dominacije, ali i državnu dominaciju na vjerskom području, odgovara: “Mi smo bezuvjetno proti svjetovnoj vlasti pape i osvjedočeni smo, da je ona najviše škodila kršćanstvu i papama. Ali mnogi katolici, i među njima nada sve Talijani, misle da bez one vlasti papa ne može slobodno izvršivati svoju duhovnu vlast. Iz povijesti znamo da ta stvar upravo protivno stoji: dok papa nije imao svjetovnu vlast, on je slobodan bio, i nemalo svi pape, dok ne bijahu svjetska gospoda, uvršteni su među svece”. “Mi razumijemo i priznajemo da državna vlast ima pravo na osobe i stvari crkve, ali mi ono pravo na stvari vjere, tj. na uređenje i držanje odnošaja među dušom ne priznajemo nikomu osim crkvenoj vlasti”. “Zato je državniku dosta ne dirati i ne dati da itko dira čiju vjeru: ali on mora raditi, postavno raditi za uvesti i učvrstiti slobodu i blagostanje naroda”. Dakle, Starčević poštuje Isusovu poruku “Dajte caru carevo, a Bogu Božje”.
Što se tiče etničkih razlika, tradicionalni hrvatski nacionalizam, koji je uvijek osjećao potrebu samoobrane hrvatske političke i državne istovjetnosti, nikad nije bio isključiv i u njegovu su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugoga etničkog podrijetla. Ovaj obrambeni hrvatski nacionalizam dolazio je do snažnijeg izražaja kad su drugi ugrožavali hrvatski narod, ali ni u najtežim trenutcima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim stanovnicima. To je u skladu sa Starčevićem koji je rekao: “...mi držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovječja može imati; nu mi vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći”.
U ovoj rečenici su osuđeni i fašizam i nacionalsocijalzam te su postavljene jasne granice tomu snažnom osjećaju pripadnosti jednome narodu i jednoj političkoj zajednici kao što je država; iz toga njegova umjerenog i humanog nacionalizma izvire i njegov značajni argument o odnosu prema nehrvatskim narodnim skupinama u Hrvatskoj, što bi opet neki „starčevićanci“ htjeli izbjeći. „U svakoj zemlji ima pučanstva različitih jezikom, vjerom, pasminom itd., pa se potom i različnim imenima zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskoga, židovskoga, ciganskoga itd“. „Mi ne uviđamo da ti nazivi općenitosti stanovništva ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati ni narivavati; neka ih svatko rabi i mijenja kako hoće. Ali ima stvari koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvima i imenima, nego i svim stanovnicima domovine zvali se oni kako im drago. Takove su stvari cjelokupna zakonotvorstva. Zli zakoni, težina neraznjernih daća, nesigurnost osobe i imetka, itd, itd., te i takove stvari ne tište samo na primjer katolike nego i Srbe, i Luterovce, i Kalvinovce, i Židove; sve stanovnike Hrvatske, zvali se oni kako im drago. A da bi se te stvari dobro uredile, njima bi se koristili svi stanovnici domovine, opet bez razlike na njihova imena. Dakle za dobro uređenje ovih odnošaja imaju biti složni svi stanovnici Hrvatske bez svakog obzira na ona pojedina imena. Držeći se toga načela mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca itd., svakoga tko radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjama”.
On je sanjao hrvatsku državu kao slobodnu političku zajednicu svih njenih državljana, kojima ova jamči i slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele domovine”, na korist svih stanovnika Hrvatske. Starčevićanci moraju u vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svjesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam nikomu ne može donijeti slobodu. To nije znak slabosti, nego snage i rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio obnoviti.
Ante Starčević se pozvao na pravo Hrvata da uspostave svoju državu, jer je smatrao da je sloboda svakog naroda jedina ispravna pretpostavka za normalan razvitak narodne zajednice. Naučavao je kako je hrvatski narod kroz povijest oblikovan kao samosvojan narod, koji se temelji na zajedničkom iskustvu i interesu, a ne na rasi ili na vjeri, niti isključivo na etničkim razlikama. Život je još jedanput pokazao da je Starčevićeva hrvatska državna ideja bila realnija od svih pokušaja njene negacije.
Ostaje pitanje budućnosti hrvatskog nacionalizma nakon što je država izborena. Osobno vjerujem da je bez njega budućnost upitna, ali i da ga treba afirmirati isključivo kao obrambenu kategoriju te ga osuvremeniti i obogatiti novim povijesnim, političkim, gospodarskim i kulturnim spoznajama; on mora biti putokaz za rješenje statusa Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini i instrument očuvanja hrvatskoga nacionalnog bića izvan domovine, bilo u susjedstvu, bilo u onom što se naziva emigracija. Mora biti nazočan na hrvatskom putu prema Europskoj uniji, jer će taj put imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku, koja ne želi izgubiti suverenitet niti ga dijeliti bilo s kim ako joj se to ne isplati. Problem je što nacionalisti starčevićanci ne postoje kao organizirana politička snaga, kako bi pazili da se država ne izgubi ni u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama. Za to trebaju politički postojati kao takvi, svjesni da ni nesudjelovanjem ni ulaskom pojedinaca u druge političke strukture ne će ojačati utjecaj hrvatskog nacionalizma na sudbinu hrvatske države.
Završavam ovaj osvrt s nekoliko definicija hrvatskog nacionalizma dr. Ive Korskog, koje će, nadam se, poslužiti kao poticaj za daljnje djelovanje u starčevićanskom duhu.
Za Korskoga “nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja”, nacionalizam “zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času, nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski, zato poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava”.
"Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike“. (MI XIV/1992,5, ZBOR, str. 4-5).
"Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“. (Predavanje u Europskom domu, 21. svibnja 1999., "Budućnost hrvatskog nacionalizma").
„U hrvatskom nacionalizmu, u našoj novoj državi, došlo je, međutim, do nekih negativnih pojava. Umjesto da budu politički određeni i organizirani, da kao takvi djeluju u spletu svih struja koje sačinjavaju narod, zahvaljujući stalnim kriznim stanjima, nacionalisti su držali kako se trebaju utopiti u drugim strujama. Odrekli su se mogućnosti da surađuju kao posebna, organizirana politička snaga s drugim trenutno srodnim strankama. Za ostvarenje i obranu hrvatske neovisnosti bilo je korisno što su i druge struje prihvaćale postulate zdravog nacionalizma, no pokazalo se da nije bilo dobro što su neke od njih prisvojile te postulate nakon što su prošle najveće opasnosti, te zadržale simbole hrvatskog nacionalizma, a napustile njegove temeljne postulate, dovevši tako do pomutnje u narodu. Još štetnije je što su se tada mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života i prepustili da se nacionalizam u javnosti kod jednih pretvori u nostalgičnu obranu prošlih oblika (a ne sadržaja),
a kod drugih u praznu školjku, u koju se mogu smjestiti upljuvci stranih, nehrvatskih ideja, koje nemaju nikakve veze s autentičnim hrvatskim nacionalizmom.“ („Politički zatvorenik“, siječanj 1999.).
(Autor članka je predsjednik Hrvatske republikanske zajednice, osnovane u Buenos Airesu 1951. godine.)
OD TUZLANSKIH PAROLA DO POLITIČKE EMIGRACIJE
O knjizi Mije Jurića Osamnaesto proljeće : uspomene na godine tamnovanja (Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 2006., 310 str.) na stranicama ovog mjesečnika već je pisano (usp. Politički zatvorenik, br. 183, lipanj 2007., str. 43.). Riječ je o pitko pisanu memoarskom štivu nastalom prije nekoliko godina. Pisac, podrijetlom iz Drijenče kod Tuzle, našao se 1968. među šezdesetetak sjemeništaraca u Dominikanskome samostanu u Bolu na Braču. Međutim, već dvije godine kasnije oćutio je da nije za svećenički poziv, pa se vratio kući i, uz nemale poteškoće, pokušao se upisati u tuzlansku realnu gimnaziju. Međutim, tamošnjemu je nastavnom osoblju – mahom srpske nacionalnosti – u oči upadao drugačiji, hrvatski jezik novopridošlog učenika. Radi osjećaja neravnopravnosti i očitoga neprijateljstva sredine, sedamnaestogodišnji se Mijo 1970. uputio u Zagreb, gdje je počeo raditi i dopisno pohađati gimnaziju.
U Zagrebu je Hrvatsko proljeće uzbibalo duhove. Osjećao je to i Mijo, koji svjedoči kako je među mladima sve teže bilo suzbijati izražavanje težnji prema stvaranju samostalne hrvatske države: i lojalnost prema tadašnjemu partijskom vodstvu bila je uvjetovana uvjerenjem da je kod njih pozivanje na bratstvo i jedinstvo, na socijalizam i Jugoslaviju tek – taktika. Kad se u ljeto 1971. vratio u Tuzlu, Jurić je primijetio kako je i među tamošnjim Hrvatima narastao nacionalni osjećaj. U tom je zanosu jednom zgodom, posve spontano, školskom kredom na asfaltnoj cesti, u razmacima od 20 – 30 metara, napisao parole:
«Bosna je Hrvatska, Hrvatska je Bosna – Živjela NDH! – Živjela Hrvatska! – Dolje Ranković i rankovićevci! – Dolje Srbija! – Živio Ante Pavelić!» Sadržaj i poruka tih parola više su nego rječiti: oni otkrivaju sva Jurićeva politička uvjerenja i program uz koji je on intimno pristajao. (Prigoda je ovo da primijetimo kako, osim kraće, pionirske rasprave dr. Anđelka Mijatovića, koja je pod naslovom «Utjecaj Nezavisne Države Hrvatske na dalju borbu za hrvatsku nezavisnost», također objavljena u ovome listu, u br. 110 od svibnja 2001., na str. 20.-21., još uvijek nema istraživanja o tome, kako su uspostava, postojanje i slom Nezavisne Države Hrvatske utjecali na kasnije hrvatske naraštaje i nastavak hrvatske nacionalne borbe. I ove Jurićeve parole prilog su takvomu jednom istraživanju.)
Na nesreću, vlasti su te parole otkrile (kasnije će se doznati, da ih je policiji prijavila nesuđena supruga Mijina brata!), pa je njihov pisac pritvoren. Odbijao je tvrdnje istražitelja o postojanju organizacije (pod nazivom HOP, što je – izgleda – bila najčešća poštapalica jugoslavenskih vlasti u takvim zgodama), jer organizacije stvarno nije bilo. No kako se pokazalo da je doista napisao parole, sudac za prekršaje osudio ga je u prosincu 1971. na dva mjeseca zatvora, a u siječnju 1972. mu je tuzlanski Okružni sud u kaznenom postupku izrekao bezuvjetnu kaznu u trajanju od tri godine. Od male je pomoći bilo to što su okrivljenik i roditelji mu odlučili za branitelja angažirati odvjetnika Srbina. I dok se nadao na slobodi čekati pravomoćnost kaznene osude, Miju su pozvali na izdržavanje kazne zatvora izrečene u prekršajnom postupku. Uplašen takvim raspletom i uhićenjem nekolicine hrvatskih intelektualaca u Tuzli (fra Josipa Zvonimira Bošnjakovića, Vladimira Divkovića i dr. Rafaela Boršića), Mijo se odlučio na bijeg. Iako je vlastima već bio umaknuo, na nagovor roditelja vraća se u zatvor, iz koga je otpušten 20. ožujka 1972. Četiri mjeseca kasnije, u srpnju 1972. dobio je drugostupanjsku odluku u kaznenom postupku: kazna mu je smanjena na dvije godine zatvora.
Sad ga više ništa nije moglo odvratiti od odluke da pobjegne u inozemstvo. Jurić opširno opisuje peripetije koje je imao s pribavljanjem putovnice, konačnim bijegom preko granice i potucanjem između austrijskih i njemačkih izbjegličkih logora i zatvora. Ti su fragmenti zanimljivi ne samo radi toga što nam omogućuju upoznati njegovu sudbinu, nego i radi toga što plastično osvjetljavaju predodžbe i predrasude o Hrvatima koje su imale austrijske i njemačke vlasti. Podsjećaju oni i na iznimne zasluge koje su imali neki istaknuti – u Domovini danas posve prešućeni ili zaboravljeni – pojedinci, poput vlč. Vilima Cecelje, ili Franciska Bebe Keglević, koji su u svakom trenutku bili spremni na žrtvu kako bi spasili svoje sunarodnjake... (T. J.)
Je li Ivo odvjetnik zloglasne boljševičke strukture 11. dalmatinske brigade?
Tijekom jednog od predizbornih sučeljavanja Ivo Josipović, jedan od kandidata za predsjednika neovisne Hrvatske, oštro je izjavio kako će, figurativno kazano, slomiti vrat svima onima koji protiv njega pišu na raznim portalima a svoje podatke crpe iz, po njemu, nekakvih para-obavještajnih struktura. Upravo zbog ove izjave javnosti treba razotkriti od kud SDP-ovom predsjedničkom kandidatu ovakvi boljševički porivi.
Kome to jedan ugledni pravnik koji sebe predstavlja pravednikom i deklariranim antifašistom te stremi biti predsjednikom svih hrvatskih državljana prijeti i zbog kojih razloga ?
Potomak rigidnog boljševika
Uzroke ovakvim prijetnjama treba tražiti u svjetonazoru i obiteljskom naslijeđu ali i interesima strukture ljudi iz koje Josipović vuče korijene.
Naime, Ante Josipović, otac predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, kao 18-godišnjak je 1942. otišao iz Baške Vode u Biokovo, gdje se priključio malom partizanskom odredu koji je godinu dana kasnije prerastao u 11. dalmatinsku brigadu, partizansku postrojbu poznatu po stravičnim zločinima nad franjevcima na Širokom Brijegu i ratnim zarobljenicima na Kočevskom Rogu.
Naravno, Ante Josipović sa svojom matičnom postrojbom nije bio na Širokom Brijegu niti na Kočevskom Rogu. Nije bio tamo, jer je nešto ranije po partijskoj zadatku poslan u izbjeglički logor u El Shattu. Po povratku je, sudeći prema njegovoj službenoj, biografiji, bio jedan od čelnih ljudi OZNE u Vrgorcu a u dva mandata je bio upravitelj po zlu poznatog Golog otoka. Sudeći prema podacima iz njegove službene biografije, danas 85-godišnji Ante Josipović bio je u vrijeme strahovlade Dušana Dragosavca i Milke Planinc (također ratne pripadnice 11. dalmatinske brigade) dogurao i do uglednog člana CK SKH i jednog od ljudi koji je lomio kralješnicu hrvatskim "proljećarima".
Ostaci jugoslavenskog sustava žele nastaviti proces skrivanja vlastitih zločina
Državni organi, bar koliko je poznato, nisu do sada obavili razgovore sa Josipovićem-starijim na temu poslijeratnih zločina OZNE u okolici Vrgorca i Ljubuškog ali ni na temu njegove uloge na Golom otoku. Posebice, stariji Josipović nije istražnim organima Republike Hrvatske iznio svoja saznanja o ulozi svojih nekadašnjih suboraca iz 11. dalmatinske brigade u ratnim i poratnim zločinima, pa tako ni o ulozi svoje nekadašnje partijske šefice Milke Planinc, ratne političke komesarke u četi za vezu 11. dalmatinske brigade.
Knjiga Milana Rake i Slavka Družijanića "11. dalmatinska (biokovska) brigada', Split 1987." otkriva da su uz Milku Maladu-Planinc pripadnici ove postrojbi bili: Vuk Anđelinović, ujak današnje predsjednice HNS-a Vesne Pusić; Adolf Dragičević, danas akademik i ugledni član HNS-a; Branko Kadijević, rođeni brat Veljka Kadijevića; Albert Štambuk, Stjepan i Jerko Nobilo, Emil Goldstein, Srećko Freundlich, Salamon Finci, Petar Mioč, Simo Dubajić, Ivan Guvo, Ljubo Periša, Andrija Krilić, Grga Markić, Martin Gabričević, Jure Talajić, Ahmed Šeremet, Vicko Mucić, Nikola Maršić, Ljubo Barbarić, Ivo Franković, Dominko Antunović, Milan Rako, Ante Čepić i mnogi drugi. Svjedočenje Ivana Gugića, također pripadnika ove postrojbe, kazuje da je po zapovjedi Dušana Koraća, političkog komesara 26. divizije od pripadnika ove brigade formirana tzv. ubilačka četa odgovorna za smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi
Međutim, nekome je u interesu da se o ovim svirepim ratnim zločinima i dalje šuti
Kad se pogledaju ova imena s pravom se pitamo živi li struktura zloglasne 11. dalmatinske brigade i danas te želi li to na čelo Republike Hrvatske dovesti sebi bliskog predsjednika te tako i dalje sprječavati istrage o zločinima ove postrojbe i njenih pripadnika na koncu i nakon II. Svjetskog rata ?
Služeći se dobro znanom zamjenom teza, predsjednički kandidat SDP-a o ovome šuti. Vlastiti politički prioritet daje suradnji s pravosudnim organima Srbije i sudskim procesima nad hrvatskim braniteljima. Naravno, očekujući od Srbije dokaze za navodne zločine koje su počinili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu. Istovremeno, kao zaliven šuti o zločinima sustava na čijim ostacima želi zasjesti u fotelju predsjednika Republike Hrvatske.
Ante Božić
Zagreb, 4. siječnja 2010.
IZBORI ZA PREDSJEDNIKA RH
Uoči prikupljanja potpisa kandidata za predsjedničke izbore procijenio sam da niti jedan takozvani desni predsjednički kandidat ne može pobijediti, pa sam ih pokušao okupiti na dogovor o slozi. Odazvali su se gospodin Jurčević i gospodin Tuđman, dok je to gospodin Mikšić kategorično odbio i rekao mi da će "ići sam" te da "nema vremena za sastanke s nama". Odazvao se i gospodin Golubić, najmlađi kandidat, te unaprijed prihvatio provedbu ideje o zajedničkome kandidatu hrvatske sloge, ali je potom - po vlastitim riječima - skupio samo 9809 potpisa pa stoga nije ni ušao u predsjedničku utrku.
Gospodin Hebrang, koji se naknadno najviše obrušavao na takozvane desne predsjedničke kandidate, i to zato što mu oduzimaju "hrvatske glasove", nije htio doći ni na kakav sastanak i stalno je eskivirao pozive. Zato bolje neka šute i on i njegova HDZ-partija, koja je Hrvatsku srušila na ovako niske grane.
Nakon svega nam ostaje pouka za budućnost, dok za ove izbore pozivam članove i simpatizere udruge HOZ - Hrvatski Obredni Zdrug - JAZOVKA, a jednako i sve udruge s kojima HOZ surađuje:
Opet nemamo predsjedničkoga kandidata hrvatske sloge!
Ali moramo glasovati!
A za koga glasovati?
U Milanu Bandiću ne vidimo sretan izbor, nego tek manje zlo!
Izborom Milana Bandića za predsjednika države objektivno bi se pospješilo raspadanje i SDP-a i HDZ-a, a time i zle sprege napokon odlazećega predsjednika s tima dvjema partijama i njihovim pomoćnim koalicijskim partijicama. Bio bi to prijeko potreban izborni zaokret protiv nastavka takve protuhrvatske vladavine!
Stoga glasujmo za MILANA BANDIĆA!
HOZ - Hrvatski Obredni Zdrug - JAZOVKA
Boris Prebeg predsjednik
Prethodne početne stranice:

|